Piše: Jahja Muhasilović
Ima nečeg duboko tragičnog, gotovo mazohističkog, u bošnjačkoj političkoj naivnosti. Zavedeni šarenim lažama o “promjenama” i “evropskom zamahu” raspravljamo o komunalnim problemima i Facebook statusima Elmedina Konakovića i drugih Trojkaša, dok se iznad naših glava odvija geopolitička operacija hirurške preciznosti. Ono što gledamo nije tek nesnalaženje nametnute vlasti; to je između ostalog uspješna implementacija projekta kojeg možemo nazvati “NIPologija”. Pred našim očima se kroz ovaj projekat odvija finalna faza geopolitičke eutanazije bošnjačkog političkog faktora.
“NIP-ologija” je zapravo jedan od najopasnijih poslijeratnih eksperimenata nad državom Bosnom i Hercegovinom. Nije riječ samo o lokalnim budžetskim grabljivcima; riječ je o sofisticiranoj obavještajnoj operaciji čiji je cilj da od Sarajeva napravi političku provinciju kojom se daljinski upravlja iz Zagreba, uz prešutnu saglasnost Abu Dhabija i Vašingtona. Mantra o “relaksaciji odnosa” sa susjedima, koju kao pokvarenu ploču vrte prvaci Trojke, nije ništa drugo do eufemizam za kapitulaciju. “Fini momci” iz Sarajeva, koji ne iritiraju Plenkovića i Čovića, nisu nikakvi vizionari kompromisa, već obični podizvođači radova na terenu.
Zapadni centri moći, u svojoj lijenosti i islamofobiji, odlučili su “balkansko pitanje” riješiti outsourcingom – prepuštanjem Bosne i Hercegovine u starateljstvo Zagrebu i Beogradu. U toj jednačini, Konaković i njegova svita imaju programiranu ulogu: da budu “kooperativni muslimani” koji će bošnjački narod uvjeriti da je nacionalna izdaja zapravo “evropski put”. Servilnost prema Zagrebu, gdje se po mišljenje ide češće nego u vlastiti parlament, pokazuje da je na sceni instaliranje vazalske vlasti koja svoj legitimitet ne crpi iz volje naroda, već iz pohvala hrvatske diplomatije. To je arhitektura novog “bosanskog konzervativizma” – anacionalnog, beskrvnog i poslušnog, spremnog da državni suverenitet trampi za tapšanje po ramenu u Briselu, ili gore od toga, u Zagrebu.
Projekat “An-Nur” sa balkanskom aromom
Ali, ova izdaja ima i svoju globalnu, mračniju pozadinu. Nije slučajno što se finansiranje Naroda i Pravde i model djelovanja te stranke neodoljivo poklapa sa strategijama koje su Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) koristili za gušenje Arapskog proljeća. Riječ je o istoj metodologiji ali sa balkanskom aromom. Stvoren je hibridni politički mutant – stranka koja koristi vjersku retoriku, iftare, safove, nadasve lažnu brigu nad sudbinom Gaze, kako bi prevarila konzervativno glasačko tijelo, a u praksi provodila politiku koja temeljito razgrađuje bošnjački identitet i državotvornost. Preslikano na bosanski teren: kreiranje “prihvatljivog”, politički kastriranog muslimana formalistu koji se bavi trivijalnim, a ne suštinom. Cilj ove “laboratorije” je jasan: stvoriti Bošnjaka koji je tek puki kulturni ukras, folklorna skupina bez političke oštrice, bezopasna za srpsko-hrvatske hegemonističke planove. Novac i utjecaj koji dolaze iz tog pravca ne služe jačanju Bosne ili Bošnjaka, već finansiranju procesa dugoročne “sekularizacije” i depolitizacije kroz lažni tradicionalizam.
Ovaj fenomen, kojeg možemo nazvati “NIPologija” je laboratorijski uzgojen “virus” dizajniran u trokutu interesa Abu Dhabi – Zagreb – Vašington, s jednim jasnim ciljem: uspostavom post-suverenog modela upravljanja u kojem autohtoni politički faktor biva neutraliziran, a teritorija pretvorena u poligon za tuđe strateške interese. Prvi sloj ove operacije je redefiniranje odnosa Bosne i Hercegovine prema regionalnim hegemonima. Vašington, umoran od direktnog mikromenadžmenta na Balkanu, delegirao je upravljanje “bosanskim pitanjem” Zagrebu (i u manjoj mjeri Beogradu). U toj novoj arhitekturi, hrvatska obavještajna i politička elita dobila je mandat podizvođača radova (subcontractor) za anti-bosanske interese. Uloga “Trojke”, a posebno njenog NIP-ovskog krila, nije da bude partner, već da bude lokalni administrator volje Zagreba. Ovo je suština autokolonijalizma nametnutog “probosanstva”: stabilnost se ne gradi na jačanju države, već na zadovoljavanju apetita susjeda. Kroz “relaksaciju” odnosa sa zapadnim susjedom se zapravo postepeno isporučuje suverenitet države.
