Dodikova omiljena sintagma kad opisuje Vučića je "lud k’o struja". To je toliko razbješnjelo sujetnog autokratu da je riješio da mu se osvjeti.
Piše: Damir Rastoder
U najmanju ruku, čudni su ti političko-poslovni i lični odnosi Aleksandra Vučića i Milorada Dodika. Na prvi pogled sve to izgleda kao harmoničan brak, pun ljubavi, pažnje i međusobne brige. I jedan i drugi se obilato trude da ostave takav utisak, jer i Dodik i Vučić iz tog braka izvlače, za sebe, neku korist. Srbijanskom predsjedniku to omogućava da se predstavi kao "vožd svih Srba" i zaštitnik njihovih interesa, ma gdje zivjeli, dok je Dodiku još potrebniji takav odnos zbog novca, medija i ukupne logistike koju dobija iz Beograda. Bez pomoći iz Srbije Dodik bi, u političkom smislu, bio neka varijanta Radovana Viškovića. Tako da u tom odnosu, Dodik predstavlja daleko slabiju stranu koja mora daleko više da saginje glavu, a vrlo često i kičmu.
Nije ,međutim, uvijek tako bilo.
Na izborima u Srbiji 2007. godine Dodik je "molio narod Srbije da ga 'ne ostavlja radikalima' "jer sa njima neće saradjivati". Radikali su današnji Vučićevi naprednjaci. Isti sadržaj u drugom pakovanju.
Šešelj je u prošlosti bio Vučićev uzor i politički otac, a danas je njegov portparol i batina za političke protivnike.
Između Vučića i Šešelja nikakve ideološke ili političke razlike nema, osim što su donekle promijenili uloge. Nekada su zajedno bili oštri protivnici Dodika, da bi ga kasnije zdušno podržavali na svim izborima u Rs. Doduše, sa jednim "malim" izuzetkom. Na poslijednjim predsjedničkim izborima Vučić se u zadnjem trenutku odlučio da sav svoj stranački aparat stavi u službu Jelene Trivić. Tri su razloga za tu neočekivanu i nikad objašnjenu odluku. Kao prvo, Vučiću treba slab a ne jak partner među Srbima. On neće potencijalnog konkurenta, već političkog patuljka. Drugo, srbijanski predsjednik ne želi nikog iz Rs koji će letjeti za Moskvu direktno iz Banje Luke, već preko Beograda, čitaj Vučića. Treće, u to vrijeme Dodik je bio u intezivnoj komunikaciji, pa i više od toga, sa predsjednikom Hrvatske Zoranom Milanovićem. Na tim druženjima nerjetka tema bio je i sam Vučić. Naravno, niko ga po dobru nije spominjao. Uostalom, Dodikova omiljena sintagma kad opisuje Vučića je "lud k’o struja". To je toliko razbješnjelo sujetnog autokratu da je riješio da mu se osvjeti. Na njegovu žalost, Trivić je izgubila, a on je nastavio da sarađuje sa Dodikom kao da su "najbolji jarani".
Sad mu se ukazala i druga šansa, poslije odluke pravosudnih institucija BiH i CIK-a, da Dodiku prestaje mandat predsjednika Rs. Javno, Vučić brani Dodika i pruža mu svaki vid podrške, tajno on vjerovatno pravi svoju računicu, kao i svaki "rejting-efendija", i gleda kako za sebe može izvući najviše iz ove situacije. Presuda je došla u dobrom trenutku kako bi, bar privremeno, fokus prebacio na Dodika i Rs, umjesto na proteste i studente u Srbiji. Ali to je kratkoročni efekat. Ono čega se Dodik najviše plaši je pokušaj Vučića da ga iskoristi za trgovinu sa međunarodnom zajednicom po modelu "ja vama Dodika, vi meni šutnju za dešavanja u Srbiji".
Rusi su već obavjestili Dodika o svojim saznanjima vezano za ovakav dil.
Vučić bi time jednim metkom ubio dva zeca: demonstrirao bi još jednom svoju kooperativnost prema Zapadu, predstavljajući se kao dio rješenja u svakoj krizi i, istovremeno, oslobodio bi se Dodika kao "jakog igrača" i koliko-toliko autonomnog političkog faktora. Vučiću je potrebna "lutka na daljinskom upravljaču" u Rs koju će radikalizirati ili pacificirati iz Beograda zavisno od trenutnih potreba ili interesa. I to isključivo njegovih ličnih. Za sada je njegov favorit Draško Stanivuković. Dovoljno mlad da može da sluša i dovoljno slab da bi postao novi Dodik. Vučiću je u interesu da nijedna stranka više nema snagu koju su nekada imali SDS ili danas SNSD. Što više manjih političkih subjekata to je Vučićev utjecaj u Rs veći. A samim tim je on i glavni politički autoritet ispred manjeg BiH entiteta a ne nikakvi stanivukovići, govedarice ili trivićke.
Vučićev Beograd a ne političko Sarajevo je glavna prepreka za opstanak manjeg entiteta. Dok to ne shvate politički lideri bosanskih Srba, bez obzira kako se zovu, neće biti ni stabilnosti u BiH ni razvoja Rs.
Tamo gdje su Šešelj i Vučić "branili" Srbe (Kosovo, Hrvatska) njih ili tamo nema ili su ostali u zanemarljivom broju.
I nešto što je više nego ilustrativno: svaki srpski političar van granica Srbije, koji je pupčanom vrpcom bio vezan samo za Beograd, završio je ili u Hagu ili na političkoj margini, prije ili kasnije. O tome bi svi iz Rs u postdodikovoj eri morali voditi računa.
