Ova sada – u slučaju Dodik - je šutnja sa saučesništvom. Ne zato što ljudi ništa ne znaju, nego što sve već znaju.
Piše: Almir Mehonić
Da je Stranka demokratske akcije i naznakom uticala na ukidanje pritvora Miloradu Dodiku – bilo mimikom, migom, kafom u pogrešno vrijeme – sarajevski medijski aparat bi eksplodirao. Senad bi prekinuo godišnji odmr i uletio u studio u papučama, s natpisom VANREDNO, a analitičari bi se smjenjivali na ekranima kao svjedoci propasti pravne države.
Ali kada sličan rezultat dolazi iz kuhinje aktuelne vlasti – Trojke – megafoni su prigušeni i ta tišina je zapanjujuća. Nema dreke, nema uznemirenosti. Nema ni spremljene medijske drame, ni režirane brige.
Istina, ima u grupici medija kakafonije. Ali je ona zasjenjena sramotno zaglupujućom (polu)šutnjom "mainstream" medija u Bošnjaka.
Izgleda da je pravda postala stvar konteksta, a ne principa.
Posebno zabrinjava što su opozicione reakcije ili nepostojeće ili jadne ili svedene na poluoprezne izjave.
Kao da je nekome rečeno da ne pravi galamu. Kao da se neko boji da ga ne proglase trinaestim putnikom naredne vlasti, ako kaže da je pravosuđe pod pritiskom.
Umjesto da predvodi jasnu artikulaciju otpora, opozicija se pretežno zadovoljava posmatranjem sa sigurne distance "isturenog komandnog mjesta".
Ni SDA se nije proslavila. U trenutku kad bi mogli da pokažu čvrst, opozicioni odgovor – biraju defanzivu. Umjesto da artikulišu jasan narativ o urušavanju pravne države i javno pokažu liniju razdvajanja između lojalnosti ustavu i poslušnosti interesnim centrima, često djeluju kao da traže dozvolu za govor. Možda su umorni. Možda su zauzeti sastavljanjem listi za naredne izbore i možda sebe već vide u narednoj vlasti, pa su mišljenja da ne treba mnogo talasati. Možda se nadaju da će sve ovo proći samo od sebe.
Ali, neće!
Ovo nije obična politička epizoda. Ovdje se testira prag kolektivne tišine. Ako ova kombinacija političke trgovine i međunarodnog amina prođe bez otpora – i bez cijene – postaće norma. A norme se ne ruše lako.
Zanimljivo je kako šutnja danas ima hijerarhiju. Nisu sve šutnje iste. Neke bole, neke prolaze. Neke su naređene, a neke dobrovoljne. Ova sada – u slučaju Dodik - je šutnja sa saučesništvom. Ne zato što ljudi ništa ne znaju, nego što sve već znaju.
I jednom će neko zapisati:
Bila je to godina kad se Dodik nije sam spasio. Pomogli su mu oni koji su palili bager da ga “pometu”. Trojka, taj samoproglašeni garant evropskog puta, nije predala samo fotelje. Predala je kontolu nad sistemom. Tamo gdje bi trebali stajati čuvari zakona i suvereniteta, danas stoje dvorjani separatizma.
