Piše: Hajrudin Redžović
Nekad se vratiš u svoje selo da se smiriš.
A nekad — jer se bojiš da ćeš biti uhapšen u gradu.
Ibrahim Prohić, psiholog i tihi razbijač mitova o moći, dao je na svom Facebook profilu dijagnozu jednog stanja koje, da prostiš, smrdi na čisti, sirovi, goli strah.
Njegove riječi:
“Strah je emocija kojoj čovjek ne može pobjeći. Bogatstvo i vlast ne pomažu. Usud silnika je što misle da je njihova moć neprolazna. Kad shvate zabludu, kasno je.”
Milorad Dodik je do jučer mahao zastavama, raspoređivao institucije kao Lego kocke, i pjevao refren “ne može nam niko ništa”. Danas — taj isti čovjek javno priznaje da se vratio u svoje selo.
Zvuči nevino. Možda čak i poetski. Ali kako Prohić kaže:
“Kad to izgovori osoba koja je do jučer mislila da je nedodirljiva… nema poetike. Tek goli strah.”
Kada konvoj postane kavez
Dok se prosječan čovjek vraća kući s posla, Dodik ide u konvoju s naoružanim specijalcima koji su "spremni poletjeti na metak ka na zlatnu jabuku".
Šta je ovo – Balkan ili Netflix?
U stvarnosti, to je operacija “kako-pobjeći-pravdi-a-da-izgledam-ko-da-sam-na-službenom-putu”.
Dodik, politički maratonac s potjernicama za petama, ne putuje – on bježi. Sa šiframa, koordinacijama, rampama, pouzdanim graničarima i lojalnim hijerarhijama.
A kad stigne “u selo” — objavi to. Sebi.
“Vidimo se u gradu.”
Zapravo, nećeš. Niti smiješ.
