Već odavno se postavlja pitanje, a sama Čudić je ovim to potvrdila: da li predstavnici vlasti iz Sarajeva imaju kapacitet, volju i sposobnost da brane državne interese Bosne i Hercegovine
Piše: Dženana Karup Druško
Vidim da je Sabina Ćudić “zabrinuta“ zbog islamofobije i fašizma. Iako navodi da je takve stavove čula u prostoriji sa zvaničnicima, ne navodi kako je ona na to reagirala i u čije ime je ona govorila na tim sastancima.
Objavu započinje naglašavanjem da nije vjernica, dakle muslimanka, a nije ni Bošnjakinja što javno ističe, čime se u startu distancira od Bošnjaka koji u Bosni i Hercegovini i jesu meta islamofobije. Ćudić ovim sa sebe skida bilo kakvu političku odgovornost i priča o nekom općem, apstraktnom “kolektivnom dostojanstvu“, bez jasnog imenovanja onih čije je dostojanstvo konkretno ugroženo. Iako je svima osim izgleda njoj jasno na koga se to odnosi.
Ona govori o fašizmu kao univerzalnoj prijetnji čime pokazuje neznanje ili licemjernost jer upravo u BiH islamofobija nije nikakva apstraktna pojava niti puka retorika nego sastavni dio ideologija koje su proizvele masovne zločine nad Bošnjacima, uključujući genocid, što je sudski utvrđena činjenica.
Upravo zato je politički nedovoljno upozoravati na “neki“ fašizam i islamofobiju bez jasnog imenovanja njihove konkretne manifestacije u Bosni i Hercegovini, kao i bez preuzimanja odgovornosti vlasti koja je dozvolila da takvi narativi danas dominiraju i međunarodno i unutar zemlje.
Ćudić o ovim pojavama govori kao da je NGO aktivistkinja, a ne političarka koja je godinama dio vlasti u Bosni i Hercegovini i koja upravo u tom svojstvu putuje po svijetu. Ako se, kako navodi, u međunarodnim institucijama iznose „degutantne islamofobične laži o Bosni i Hercegovini“, onda se postavlja ključno političko pitanje: kolika je odgovornost onih koji Bosnu i Hercegovinu predstavljaju – uključujući i nju – što takve izjave prolaze bez jasnog argumentiranog odgovora koji će pobiti te laži.
Ćudić piše da je to čula na sastancima. Iskreno, i samoj mi se to događalo još prije puno godina, ali sam uvijek i u sred Brisela i u Vašingtonu žestoko i argumentirano reagirala dovodeći takve sugovornike u situaciju da mi se onda izvinjavaju i da ih postidim činjenicama.
Ona ne piše kako je reagirala, da li je reagirala i u čije ime. A upravo je to razlika između aktivizma i vlasti: aktivist upozorava, vlast je dužna da djeluje.
Zbog toga osuđivanje islamofobije i fašizma, bez preuzimanja političke odgovornosti za njihovo prisustvo u međunarodnom diskursu o Bosni i Hercegovini, ne da nije dovoljno nego je izbjegavanje odgovornosti i maskiranje vlastitog nerada i neuspjeha.
Predstavljajući sebe kao hrabru osobu koja ukazuje na te pojave, a pritom u cijeloj objavi nijednom ne imenujući Bošnjake koji su Bosni i Hercegovini i historijski i danas meta islamofobnih narativa, Ćudić zaključuje: “Ali ima i nas koji jesmo nešto naučili iz historije. I ima nas sasvim dovoljno.“ I govori o fašizmu od prije 100 godina.
Problem je “samo“ što preskače ključnu historijsku lekciju Bosne i Hercegovine. Govoriti o fašizmu isključivo kroz prizmu događaja od prije sto godina, a istovremeno zaobilaziti rat u Bosni i Hercegovini 1992–1995. godine, u kojem su ideologije bliske fašizmu proizvele masovne zločine nad Bošnjacima, znači svjesno izostaviti najrelevantniji historijski kontekst, čime se odgovornost političkog djelovanja prema vlastitom društvu i državi svodi na moralnu retoriku bez političkih posljedica.
Već odavno se postavlja pitanje, a sama Čudić je ovim to potvrdila: da li predstavnici vlasti iz Sarajeva imaju kapacitet, volju i sposobnost da brane državne interese Bosne i Hercegovine – a ti interesi nužno uključuju i zaštitu dostojanstva i političke pozicije Bošnjaka kao naroda nad kojim je počinjen genocid? Očito nemaju. Jer, dok svjedočimo „fašizmu u usponu“ svjedočimo i političkoj nemoći predstavnika vlasti iz Sarajeva koji bi mu, sa pozicija vlasti, morali jasno i odlučno stati na put.
