Čović i Dodik: Izolacija ili taktička igra prijestolja

Odsustvo sarajevske "trojke" na pregovorima upućuje na to da Čović trenutno preuzima ulogu pregovarača u ime većeg entiteta. Sastanku su prisustvovali budući ključni politički partneri, što ukazuje da je potencijal za novu rekonfiguraciju političke dinamike tu.

Piše: Prof. dr. Adnan Mahmutović

Aktuelna političko-pravna drama u Bosni i Hercegovini dobila je novi obrt kada je Sud Bosne i Hercegovine, prije nekoliko dana, uputio zahtjev Interpolovom uredu u Sarajevu za izdavanje međunarodne potjernice za Miloradom Dodikom i Nenadom Stevandićem. Ovaj potez, koji čeka potvrdu centrale Interpola u Lionu, nameće pitanje hoće li ova epizoda donijeti razrješenje ili samo nastavak krize. Koji su mogući ishodi i kako bi se ova situacija mogla razvijati u narednom periodu? U ovom kraćem tekstu bavimo se mogućim scenarijima raspleta. Razmotrit ćemo tri scenarija koji dominiraju aktuelnim diskursom.

Prvi scenarij podrazumijeva privođenje Dodika i Stevandića. Pravna osnova za takav ishod postoji, a njihovi javni nastupi i politički manevri to dodatno potkrepljuju. Međutim, ostvarivost ovog scenarija značajno je ograničena, gotovo svedena na minimum. Dodik tokom proteklih godina nije drijemao, već je sistemski konsolidirao svoj utjecaj na sigurnosni sektor Bosne i Hercegovine, čime je osigurao stratešku dominaciju u ovom domenu. Nerealno je očekivati da bi bilo kakva aktivnost u tom smislu bila moguća. Bez snažne intervencije međunarodnih snaga, poput EUFOR-a ili šireg angažmana NATO-a, ovaj scenarij ostaje malo vjerovatan. Trenutna pasivnost međunarodne zajednice dodatno umanjuje izglede za akciju, iako bi eskalacija Dodikovih poteza, poput nasilnog preuzimanja granice ili protjerivanja državnih institucija, mogla promijeniti tu dinamiku i povećati izglede za ozbiljnije angažiranje međunarodnih aktera. Međutim, Dodik je (pre)iskusan političar.

Drugi potencijalni scenarij podrazumijeva daljnju eskalaciju situacije, koja bi eventualno mogla biti praćena ograničenim sukobima. Međutim, trenutno ne postoje ni materijalne ni političke, niti stvarne pretpostavke koje bi podržale ovakav razvoj događaja. Ni Dodik ni njegovi stranački partneri ne iskazuju stvarnu volju za sukobima koji bi premašili retoričke i političke okvire, što ovu mogućnost svrstava u domen teorijske spekulacije, a ne praktične izvedivosti.

Treći, i najvjerovatniji scenarij, jest političko rješavanje krize kroz postupnu izolaciju Dodika. Prvi znakovi ovog procesa već su vidljivi. Sastanak održan na Kupresu, na kojem je Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, artikulirao spremnost za saradnju sa trojkom iz manjeg entiteta, istovremeno testirajući njihovu podršku reformama izbornog zakona. Ovo ne treba da čudi, jer se on u zadnje vrijeme doima kao veoma pragmatičan. Dodik je za Čovića, u ovom trenutku, ipak otišao malo predaleko. U fokusu Čovićevog trenutnog interesovanja je rješavanje pitanja izbornog zakona, i to na način koji ne izaziva pretjeranu destabilizaciju ili privlači nepotrebnu pažnju. Dodikovo uporno provociranje tenzija stvara dodatni pritisak na politički ambijent, čime se donekle kompromituju Čovićevi strateški ciljevi.

S druge strane, Dodikovo odustajanje od planirane posjete Rusiji (u koju je umeđuvremenu čudnovatim putevima otišao i tamo izaziva dodatne 'misterije') i više nego simbolički nastup u Izraelu ukazuju na postojanje predispozicije za međunarodnu izolaciju, koja obuhvata čak i zemlje na koje je potencijalno računao kao saveznike. Analiza ovog razvoja događaja sugerira gubitak onog karakterističnog političkog zamaha koji je tokom proteklih godina bio ključ njegove dugovječnosti na vlasti. Pad popularnosti, uz očiglednu dezorijentaciju u političkom djelovanju, upućuje na to da tri decenije neprekinute krize u Bosni i Hercegovini možda konačno podstaknu biračko tijelo da preispita svoje prioritete i zahtjeva promjenu paradigme. U tom smislu, postupna izolacija Dodika mogla bi se iskristalisati kao dominantna strategija za deeskalaciju tenzija, uz fokus na konsolidaciju novih savezništava i izbjegavanje daljne radikalizacije i krize. Ipak, dok se iščekuju naredni koraci, Dodikova budućnost zavisiće ne samo od njegove sposobnosti da povrati inicijativu, već i od sposobnosti njegovih protivnika da iskoriste ovu priliku za promjenu ravnoteže moći u manjem entitetu.

Ovo, priznat ćete, izgleda previše jednostavno da bi bilo istina.

Da li je zaista Dragan Čović okrenuo leđa starom savezniku? Dugogodišnje političko partnerstvo između Čovića i Dodika otvara prostor za spekulacije. Postavlja se pitanje da li Čović možda vodi dvostruku igru: sa jedne strane se javno distancira od Dodikovih prenaglašenih separatistickih ambicija, dok mu, sa druge strane, pruža suptilnu podršku. Kako Čović može pomoci Dodiku?

On bi podržao kandidaturu Nebojše Vukanovića za ministra sigurnosti, čime bi se situacija u Narodnoj skupštini donekle mogla privremeno relaksirati, nudeći Dodiku prostor za politički predah. U tom kontekstu, hapšenje dosadašnjeg ministra sigurnosti, može se tumačiti kao dio šire taktičke igre – no, jesu li ovi potezi koordinirani ili slučajni? Ova pitanja za sada ostaju bez nedvosmislenog odgovora.

Odgovor u određenoj mjeri moći će se iščitati iz stava nove američke administracije. Dok Dodik gubi tlo pod nogama, a Čović igra na više karata, stav SAD-a mogao bi odlučiti da li ćemo i kada izaći iz ovog vakuuma, hoće li ovo biti kraj jedne ere ili samo nova runda krize.

Imenovanje ambasadora još uvijek se čeka.

Iako Bosna i Hercegovina ne zauzima visoko mjesto među prioritetima američke vanjske politike, utjecaj SAD-a ostaje ključan za strukturiranje ishoda ove krize. Jer, bez Amerikanaca se ništa ne može rješavati, naročito ne u Bosni i Hercegovini.