Bosna kakva jeste, a ne kakvu bismo je željeli zamišljati

U postojećem ustavno-političkom poretku, Bošnjaci nemaju luksuz političke konfuzije.

Piše: Nermin Hodžić


Bosna i Hercegovina je društvo složenih i višeslojnih identiteta. U njoj žive Bošnjaci, Srbi, Hrvati i građani koji se ne žele ili ne mogu izjašnjavati unutar etnonacionalnih kategorija. Ta činjenica nije  slabost države niti u njoj treba gledati nekakvo  privremeno stanje koje treba „prevazići“. Ona je naša politička i društvena realnost. U različitim oblicima, ta je činjenica prepoznata i uvažavana i prije savremenih ustavnih rješenja.

Problem nastaje onda kada se politička stvarnost pokušava zamijeniti željama, a politika pretvori u prostor ideoloških projekcija, umjesto odgovornog upravljanja postojećim odnosima.

Završeni historijski procesi i iluzije unifikacije

Pokušaji nacionalne unifikacije Bosne i Hercegovine nisu novijeg datuma. Od vremena Benjamina Kalaja do današnjih postdejtonskih koncepcija, ideja da se bosanskohercegovačko društvo može administrativno ili ideološki „preoblikovati“ uvijek je završavala neuspjehom. Historijski procesi nacionalne identifikacije bosanskohercegovačkih pravoslavaca kao Srba i katolika završeni su i ne mogu se poništiti političkom deklaracijom ili moralnim pritiskom. U međuvremenu, snagom vlastitog identitarnog samoodređenja ali i pod utjecajem društveno-historijskih datosti, i Bošnjaci su sa ili bez prava na samoimenovanje, odnjegovali svoju posebnost. 

Ignoriranje te činjenice ne vodi stabilnoj građanskoj državi, nego novim političkim tenzijama i produbljivanju nepovjerenja.

Povratak bošnjačkog imena – politička nužnost, ne simbolika

U takvom kontekstu, Bošnjaci su tokom agresije, masovnih zločina i egzistencijalne ugroženosti 1993. godine vratili svoje historijsko ime. Tome je zacijelo doprinijelo i međunarodnopolitičko okruženje, (baš kao što je godinu dana ranije doprinijelo i nezavisnosti Bosne i Hercegovine). To, dakle, nije bio čin simbolike, nego politička nužnost. Bez vlastitog imena i jasno artikuliranog identiteta, Bošnjaci bi ostali politički nevidljivi, a posljedično i dodatno egzistencijalno ugroženi. 

Dejton, etnički ključ i selektivni građanizam

Dejtonski ustav BiH, uvažava zanvobihovski princip i-i-i ali i ispravlja zavnohibovsku nepravdu prema Bošnjacima čije 'i' je ostalo visiti između druga dva, te jasno poznaje tri konstitutivna naroda. Koliko god se ta činjenica pokušavala relativizirati pseudoprevodilačkim akrobacijama.  U postojećem državno-pravnom okviru i političlkoj zbilji, posebno zanimljiv fenomen  predstavljaju akteri koji se javno protive etnonacionalnom uređenju, dok istovremeno koriste sve njegove privilegije. Paradigmatičan primjer takvog političkog oportunizma jeste Igor Stojanović. On danas zagovara apstraktno „bosanstvo“, ali funkciju potpredsjednika Federacije BiH obnaša isključivo zahvaljujući etničkom ključu. Njegova politička pozicija ne bi postojala bez tog okvira. I, upravo bez tog okvira, Stojanović  ne bi bio u prilici, zajedno s Lidijom Bradarom, zaobići Refika Lendu koji je na tu poziciju došao zahvaljujući onoj političkoj  stranci koja je na prošlim izborima dobila duplo više glasova od Igorove.

Sličan obrazac vidljiv je i kod niza drugih političkih aktera čije zalaganje za „građansku državu“ prestaje na obrisima prostora koje većinski naseljavaju Bošnjaci.  Takav selektivni građanizam kompromitira građansku ideju i pretvara je u alat lične političke promocije. 

Zbunjivanje Bošnjaka i cijena političke konfuzije

U postojećem ustavno-političkom poretku, Bošnjaci nemaju luksuz političke konfuzije. Svako relativiziranje njihovog imena, identiteta ili političkog statusa direktno slabi njihov politički subjektivitet. U sistemu ravnoteže kolektivnih aktera, slabost jednog jača druge. Dok se Bošnjacima nudi apstraktni univerzalizam, Srbi i Hrvati nastupaju s jasno artikulisanim interesima – i upravo zato, u političkoj praksi ostvaruju prednost.

Posebno je opasna iluzija da će nam odricanje od vlastitog identiteta donijeti međunarodnu naklonost ili političku nagradu. Međunarodna politika ne funkcioniše na principu moralne zahvalnosti. Ona prepoznaje samo stabilne, organizirane i jasno profilirane aktere. Kolektiv koji sam dovodi u pitanje vlastiti politički subjektivitet prestaje biti ozbiljan sagovornik.

Daljnja posljedica takvih politika jeste unutrašnja demobilizacija – gubitak povjerenja u institucije, politiku i vlastitu sposobnost djelovanja. To otvara prostor apatiji ili radikalizaciji, a oba ishoda su pogubna.

Razlike se ne brišu, njima se upravlja

Bosna i Hercegovina postoji zahvaljujući razlikama, a ne uprkos njima. Jedinstveno državljanstvo svih njenih građana i jedinstven međunarodni subjektivitet mogu funkcionirati samo ako se razlike uvažavaju i politički balansiraju. Potiranje identiteta jednako je štetno kao i njihovo cementiranje do tačke nemogućnosti komunikacije. A tamo gdje nema komunikacije, nastaje sukob.

Dijalog, uz uvažavanje realnosti i traženje najmanjih zajedničkih imenitelja, nema alternativu – barem ne mirnu. A svaki mir, uz uvažavanje ljudskog dostojanstva, bolji je od ikakvog rata.

Svijet interesa, ne iluzija

Današnji svijet ne funkcioniše na osnovu principa, nego interesa i moći. Zato, ne možemo sebi dozvoliti luksuz emotivnog navijanja po bijelome svijetu, birajući strane u tuđim sukobima i vjerujući da će nam se to politički vratiti.

Niko neće voditi naše političke bitke – ni za Bosnu i Hercegovinu, ni za Bošnjake. Kao što ni mi nemamo luksuz rješavati tuđe konflikte i sentimentalno se svrstavati po svijetu. U svijetu sile, slabost se kažnjava, a naivnost ne oprašta. Ako želimo opstanak i političku relevantnost, moramo biti svjesni stvarnosti, organizirani i jaki. I biti spremni na dijalog i vođenje politike. A politika počinje tamo gdje se javljaju različiti stavovi. Sve ostalo je samozavaravanje.


Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.