Piše: Nermin Hodžić
Bosna i Hercegovina je društvo složenih i višeslojnih identiteta. U njoj žive Bošnjaci, Srbi, Hrvati i građani koji se ne žele ili ne mogu izjašnjavati unutar etnonacionalnih kategorija. Ta činjenica nije slabost države niti u njoj treba gledati nekakvo privremeno stanje koje treba „prevazići“. Ona je naša politička i društvena realnost. U različitim oblicima, ta je činjenica prepoznata i uvažavana i prije savremenih ustavnih rješenja.
Problem nastaje onda kada se politička stvarnost pokušava zamijeniti željama, a politika pretvori u prostor ideoloških projekcija, umjesto odgovornog upravljanja postojećim odnosima.
Završeni historijski procesi i iluzije unifikacije
Pokušaji nacionalne unifikacije Bosne i Hercegovine nisu novijeg datuma. Od vremena Benjamina Kalaja do današnjih postdejtonskih koncepcija, ideja da se bosanskohercegovačko društvo može administrativno ili ideološki „preoblikovati“ uvijek je završavala neuspjehom. Historijski procesi nacionalne identifikacije bosanskohercegovačkih pravoslavaca kao Srba i katolika završeni su i ne mogu se poništiti političkom deklaracijom ili moralnim pritiskom. U međuvremenu, snagom vlastitog identitarnog samoodređenja ali i pod utjecajem društveno-historijskih datosti, i Bošnjaci su sa ili bez prava na samoimenovanje, odnjegovali svoju posebnost.
Ignoriranje te činjenice ne vodi stabilnoj građanskoj državi, nego novim političkim tenzijama i produbljivanju nepovjerenja.
Povratak bošnjačkog imena – politička nužnost, ne simbolika
U takvom kontekstu, Bošnjaci su tokom agresije, masovnih zločina i egzistencijalne ugroženosti 1993. godine vratili svoje historijsko ime. Tome je zacijelo doprinijelo i međunarodnopolitičko okruženje, (baš kao što je godinu dana ranije doprinijelo i nezavisnosti Bosne i Hercegovine). To, dakle, nije bio čin simbolike, nego politička nužnost. Bez vlastitog imena i jasno artikuliranog identiteta, Bošnjaci bi ostali politički nevidljivi, a posljedično i dodatno egzistencijalno ugroženi.
Dejton, etnički ključ i selektivni građanizam
Dejtonski ustav BiH, uvažava zanvobihovski princip i-i-i ali i ispravlja zavnohibovsku nepravdu prema Bošnjacima čije 'i' je ostalo visiti između druga dva, te jasno poznaje tri konstitutivna naroda. Koliko god se ta činjenica pokušavala relativizirati pseudoprevodilačkim akrobacijama. U postojećem državno-pravnom okviru i političlkoj zbilji, posebno zanimljiv fenomen predstavljaju akteri koji se javno protive etnonacionalnom uređenju, dok istovremeno koriste sve njegove privilegije. Paradigmatičan primjer takvog političkog oportunizma jeste Igor Stojanović. On danas zagovara apstraktno „bosanstvo“, ali funkciju potpredsjednika Federacije BiH obnaša isključivo zahvaljujući etničkom ključu. Njegova politička pozicija ne bi postojala bez tog okvira. I, upravo bez tog okvira, Stojanović ne bi bio u prilici, zajedno s Lidijom Bradarom, zaobići Refika Lendu koji je na tu poziciju došao zahvaljujući onoj političkoj stranci koja je na prošlim izborima dobila duplo više glasova od Igorove.
