O političkoj zrelosti, geopolitici, eliti i cijeni neodlučnosti.
Piše: Nermin Hodžić
Bosna i Hercegovina danas ne kasni za svjetsko-povijesnim procesima zato što nema podršku svijeta, nego zato što još uvijek, uprkos svim historijskim iskustvima, nije do kraja odlučila želi li biti politički subjekt ili trajni politički projekt i prostor u kojem se rješavaju tuđi problemi, balansiraju tuđe krize i upravlja tuđim strahovima, ali u kojem se rijetko donose odluke koje bi imale unutrašnju snagu i vanjsku težinu.
I dalje živimo u svojevrsnoj političkoj adolescenciji, uvjereni da će nam neko jednoga dana objasniti šta zapravo jesmo, šta smijemo biti i do koje mjere možemo postojati, dok istovremeno svijet oko nas ubrzano sazrijeva, gradi nove hijerarhije, nove saveze i nove linije interesa u kojima za sentimentalne projekte više nema ni vremena ni strpljenja. A ni potrebe.
Evropa kojoj i dalje težimo, kojoj želimo pripadati i čiji smo, na koncu, makar periferni dio, više nije Evropa integracije, nego Evropa samoodržanja; Evropa koja se ne pita koga još može primiti, nego koga još može kontrolirati. A mi se i dalje ponašamo kao da su historija, patnja i moral dovoljni da bi neko rekao kako nas treba razumjeti, zaštititi i voditi u smjeru razvoja i prosperiteta.
A svijet ne nagrađuje patnju. Ne nagrađuje ni žrtvu, osim eventualno moralnim priznanjem i formalno-simboličkom deklaracijom. Nagrađuju se kapacitet, sposobnost i snaga.
Projekat ili država?
Bosna i Hercegovina se decenijama ponaša kao projekt, a ne kao država: kao prostor koji se održava, a ne kao sistem koji se vodi. Zato kod nas institucije postoje, ali rijetko odlučuju; izbori se održavaju, ali rijetko mijenjaju političku logiku; političari govore, ali rijetko preuzimaju rizik odluke.
U toj dramaturgiji bošnjačka politika nosi posebno težak teret, jer je istovremeno najdublje vezana za ideju Bosne i Hercegovine, a često lišena stvarnih instrumenata moći da tom idejom upravlja. Otuda previše ostaje u prostoru emocije i ne prelazi u prostor strukture, ostaje u prostoru odbrane, bez da odlučnije uđe u prostor upravljanja.
Mi znamo braniti Bosnu i Hercegovinu. To smo već dokazali.
Ali još uvijek učimo kako je voditi.
I upravo u toj razlici između odbrane i upravljanja leži granica između etičkog i političkog subjekta.
O eliti koja je zamijenila odgovornost vidljivošću
Bosna i Hercegovina danas ne pati samo od oslabljenih i potkapacitiranih institucija, nego i od odsustva stvarne političke i intelektualne elite. Jer elita nije ona koja je prisutna u medijima, nego ona koja je sposobna preuzeti teret odgovornosti za smjer kretanja društva.
Kod nas se prečesto događa da vidljivost zamjenjuje težinu, prisutnost autoritet, a retorika odluku. Tako dobivamo javni prostor prepun glasova, a oskudan stavovima; ispunjen komentarima, a lišen vizije.
Elita koja ne osjeća obavezu prema budućnosti prestaje biti elita i postaje dekor političkog sistema, njegova estetska kulisa, a ne njegova nosiva konstrukcija. U takvom ambijentu politika se svodi na upravljanje dojmovima, a trebala bi se baviti oblikovanjem stvarnosti.
Bosni i Hercegovini ne nedostaju pametni ljudi, nego ljudi koji su spremni svoju pamet pretvoriti u odgovornost. Elita, naime, nije društveni sloj, nego društvena obaveza.
Geopolitika bez iluzija
Bosna i Hercegovina se ne može razumijevati samo iznutra. Ona se mora čitati i kao dio šire regionalne i geopolitičke slagalice u kojoj, često bez vlastite svjesne odluke, postaje prostor projekcije tuđih interesa, sigurnosnih kalkulacija te strateških sukoba i kompromisa.
U savremenoj geopolitici snaga se ne mjeri teritorijom, nego sposobnošću upravljanja procesima: sigurnosnim, energetskim, migracijskim, institucionalnim, privrednim, komunikacijskim. Države koje upravljaju procesima postaju subjekti. Države koje ih samo trpe ostaju puki prostori za djelovanje aktivnih aktera sa strane – objekti međunarodnih odnosa, često tek kusur u velikim dogovorima.
Bosna i Hercegovina danas, u većini tih procesa, učestvuje pasivno. Naša sigurnosna arhitektura više liči na naslijeđeni historijski aranžman nego na političku strategiju. Ekonomija nam je više zbir refleksa nego rezultat strateškog planiranja. A demografija tiha presuda fatalističkom povjerenju u budućnost. Upravljanje javnim službama svodi se na manipuliranje budžetskim novcem, kulturne strategije na staru rimsku formulu „hljeba i igara“, i tako dalje.
Regija, za razliku od nas, uglavnom zna šta želi, čak i kada ne zna kako to postići. Mi još uvijek pokušavamo objasniti zašto ne možemo.
U savremenoj geopolitici velike sile ne ponašaju se prema državama kao prema moralnim subjektima, nego kao prema varijablama u vlastitim strateškim jednačinama.
Susjedi, centri i bošnjačka asimetrija
Bosna i Hercegovina pritom ne živi samo pod latentnim pritiskom velikih sila, nego i pod stalnim, često otvorenim aspiracijama svojih susjeda. Hrvatska i Srbija, svaka na svoj način, Bosnu i Hercegovinu ne posmatraju samo kao susjednu državu, nego i kao prostor vlastite političke i identitetske projekcije.
Hrvati u Bosni i Hercegovini Zagreb ne doživljavaju kao inostranstvo, kao što Srbi Beograd ne doživljavaju kao tuđu prijestolnicu, dok Bošnjaci nemaju luksuz takve vanjske političke adrese.
U toj asimetriji leži jedna od ključnih slabosti bošnjačke politike: uzaludno nastojanje da se parira emocijom, sentimentalnim oslanjanjem na Tursku, islamski svijet ili apstraktni Zapad, umjesto hladnim, racionalnim i samosvjesnim oslanjanjem na vlastitu državu, vlastitu snagu i racionalnu komunikaciju s akterima međunarodne politike.
Emocija ne može zamijeniti strategiju, kao što simbol ne može zamijeniti instituciju.
Jamstvo opstanka Bosna i Hercegovina, pa i Bošnjaci kao narod, ne mogu tražiti samo u prijestolnicama drugih zemalja. To jamstvo mora se, prije svega, graditi u vlastitim institucijama.
O odgovornosti bez alibija
Hannah Arendt upozoravala je na opasnost gubitka lične odgovornosti u politici, Max Weber na razliku između etike uvjerenja i etike odgovornosti, a Hans Morgenthau isticao da se međunarodni odnosi ne vode po principu pravde, nego po principu moći.
U toj trostrukoj opomeni sadržana je i realnost Bosne i Hercegovine: govorimo jezikom uvjerenja, a rijetko mislimo jezikom posljedica; pozivamo se na pravdu, a rijetko gradimo strukturu koja bi je mogla nositi; tražimo razumijevanje svijeta, a rijetko gradimo kapacitet snagom kojeg stječemo poziciju u kojoj svijet na nas mora računati.
Bosna i Hercegovina ne pati od nedostatka istine, nego od nedostatka političke hrabrosti da se istina pretvori u odluku.
Čak ni pogrešne odluke nisu toliko opasne. One se mogu ispravljati i historijski korigirati. Mnogo je opasnija navika nedonošenja odluka i uvjerenje da je čekanje mudrije od izbora.
Jer neodlučnost nije odsustvo greške, nego odsustvo hrabrosti.
Bosna i Hercegovina danas još uvijek ima mogućnost pogriješiti vlastitom odlukom. I, upravo je to njezina posljednja velika privilegija.
Država ne nestaje kada izgubi bitku, nego kada se odrekne prava da je vodi.
Naposljetku, Bosna i Hercegovina nije pred pitanjem hoće li je svijet razumjeti, niti hoće li je regija prihvatiti, nego pred mnogo dubljim pitanjem: hoće li sama sebi priznati pravo na vlastitu odluku, vlastitu grešku i vlastitu odgovornost?
Jer tek tada prestaje biti priča o sebi i postaje zrela država.
