Mnogim ljudima u Africi, Aziji i Latinskoj Americi nije jasno ko je žrtva, a ko počinitelj u sukobu između Palestinaca i Izraela. Zapad je otpužen za dvostruke standarde u postupanju sa ljudskim pravima.
Piše: Pankaj Mishra
Na Zapadu je, do razornog terorističkog napada Hamasa i oštre reakcije Izraela, cvjetalo novo intelektualno praznovjerje pod nazivom „globalni jug“. Za mnoge ljevičare i ljevičarske institucije je ovaj pojam dugo vremena služio kao sinonim za globalnu nejednakost i nepravdu. Ali posebno od ruske invazije na Ukrajinu, termin se iznenađujuće brzo nametnuo u Evropi i Sjedinjenim Državama i sada označava urušavanje svjetskog poretka kojim dominiraju SAD, kao i rastući značaj nezapadniih zemalja.
Prema analizi Evropskog vijeća za vanjske poslove (EFCR) od početka godine čini se da ovaj pojam održava duh vremena koji u ovom trenutku prolazi značajne promjene. Na Zapadu, čini se, postoji konsenzus o novom svjetskom poretku koji sve više dobija na značaju, no koji ovaj put treba graditi zajedno sa prijateljskim zemljama globalnog juga, kao Indijom i Turskom, novim „suverenim subjektima istorije svijeta.“ Za takvo nešto je Zapadu prijetko potreban „novi istorijski narativ“ koji će, kako to istoričar Timothy Garton Ash, jedan od autora ECFR-izvještaja navodi, biti uvjerljiv za države kao što je Indija, „najveća demokratija na svijetu“.
Uzme li se uvid u djelo Garton Asha i tekstove mnogih drugih zapadnjačkih komentatora, mora se zaključiti da se isti baš i ne razumiju najbolje u nezapadnjački svijet, pa tako ni i u „najveću demokratiju na svijetu.“ U tom pogledu se ovaj iznenadni entuzijazam za globalni jug čini pomalo čudnim. I čini se da prerano završava, sada kada se na Bliskom istoku dogodio potres na staroj rasjednoj liniji između Zapada i ostatka svijeta.
Zapadnjačka ideja o prilagođavanju, čak i flertovanju sa takozvanim Darker Nations – izraz kojeg je skovao afromaerički mislilac W.E.B. Du Bois – je mrtva. Ona je bila mrtva i prije nego što su izraelska vlada i neki američki i britanski političari i novinari u svojim reakcijama na Hamasov teror od prošle sedmice počeli zvučati kao da su reinkarnacija Kurtza, rasističkog izmišljenog lika Josepha Conrada iz njegove novele „Srce tame“: „Exterminate all the brutes.“ Uništi zvijeri.
Pritom je nedavnu politiku zbližavanja Zapada s Globalnim jugom ionako karakterisala gorka spoznaja da nespremnost za saradnju mnogih azijskih, afričkih i latinoameričkih zemalja potkopava zapadne sankcije Rusiji i da se Putin stoga ne može spriječiti u razaranju Ukrajine. Nezapadne zemlje, naime, ne samo da su nastavile svoje dugogodišnje trgovinske odnose sa Rusijom, već su ih, kao u slučaju Indije i Kine, čak i produbile.
Ali sada se Zapad, njegova moć i kredibilitet, suočava s mnogo većom, gotovo fatalnom prijetnjom u obliku odmazde Izraela i blokade Gaze, koja tamošnje stanovništvo odsijeca od hrane, vode i energije. Opće neznanje Zapada o istorijskom samorazumijevanju zemalja Globalnog juga će ovo stanje vjerovatno dodatno pogoršati.
Rat protiv fašizma, razotkrivanje nacističkih zločina nad Jevrejima i duga borba protiv komunizma predugo su odvlačili pažnju zapadnih političara i novinara od onoga što je, po mom mišljenju, mnogo veći i dalekosežniji događaj 20. vijeka: dekolonizacije, tj. oslobađanja najvećeg dijela svjetskog stanovništva od rasističkog i despotskog kolonijalizma. Oni nisu mogli ili nisu htjeli shvatiti da su se oslobađanjem najvećeg dijela svjetskog stanovništva od zapadne dominacije razvili novi oblici razmišljanja i nove svjetske perspektive.
Na primjer, široko rasprostranjeno odbacivanje zauzimanja proizraelske strane u konfliktu, kako to Zapad čini. Mnoge nezapadne zemlje danas krive Izrael za užasno nasilje koje trpi.
Kada su Palestinci u kasnim 1930-im godinama napali cionističke naseljenike, upravo je Mohanda „Mahatma“ Gandhi bio onaj koji je govorio da se „ne može reći ništa protiv arapskog otpora, iako će isti vjerovatno biti bezuspješan“. Nakon Shoe, evropske zemlje koje su kolaborirale s nacistima, kao i savezničke sile, odlučile su da je jevrejska domovina postala neophodna. No narativ Zapada nakon Shoe, u kojem je sigurnost Izraela na prvom mjestu, nikada nije naišao na veliko prihvatanje u ostatku svijeta: zašto bi Palestinci bili razvlašteni i kažnjeni za zločine u kojima su učestvovali samo Evropljani? Zašto bi se proces dekolonijalizacije morao obrnuti u srcu arapskog svijeta?
Zapravo, antikolonijalni argument je sve više dobijao na snazi, kako se Izrael nakon 1967. sve više razvijao u posljednju naseljeničko-kolonijalističku državu na svijetu. A narativi o Shoi i dekolonizaciji su postali još teže pomirljivi otkako su nacional-religijski fanatici koji eksplicitno pozivaju na etničko čišćenje Zapadne obale došli na vlast kao dio vlade Benjamina Netanyahua.
Danas ista ta ultradesničarska vlada, koju se optužuje da razara demokratske institucije Izraela i Palestincima nameće apartheid, bombarduje Gazu. Ona protjeruje i izgladnjuje populaciju koju se skoro upola sastoji od djece, a prima moralnu i vojnu podršku od zapadnih lidera koji inače osuđuju Rusiju za ratne zločine. Posljedice za svjetski mir i međunarodno pravo, kao i za odnose između Zapada i Globalnog juga su katastrofalne.
Putin je davno prepoznao duboko ukorijenjen istorijski značaj antizapadnog raspoloženja u velikom dijelu svijeta. I pošto se upravo on apsurdno predstavlja kao antikolonijalist, uspio je prodati Ruse kao istorijske žrtve Globalnom jugu. Sada osuđuje izraelsku „neprihvatljivu“ opsadu Gaze, upoređujući je sa nacističkom opsadom Lenjingrada. Xi Jinping nije čak ni osudio Hamasove gnusne terorističke akte. Rusija i Kina će nesumnjivo pojačati svoj propagandni rat na Globalnom jugu kako bi razotkrile zapadne zemlje kao rasističke licemjere.
Konflikt na Bliskom istoku će se vjerovatno proširiti, crpeći resurse iz Ukrajine, uključujući druge zemlje kao što su Rusija, Iran i Turska i tjerajući globalnu ekonomiju u recesiju. Zapadni političari i komentatori će tada konačno morati bolje razumjeti ulogu i važnost onih zemalja Globalnog juga, onih zemalja koje Zapad više ne može natjerati da slijede svoj „međunarodni poredak zasnovan na pravilima“.
Generacija zapadnih političara i komentatora, zaslijepljena fantazijom o kraju istorije nakon 1989., pa i intelektualno pomalo zaostala za vremenom, nikada nije shvatila da je u svijetu došlo do rebalansa geopolitičke i ekonomske moći Zapada, koji je bio prvobitno zasnovan na imperijalizmu. Nakon oslobođenja od opresivnih trgovinskih odnosa sa zapadnim zemljama, bilo je predvidljivo da će azijske, latinoameričke i afričke zemlje povratiti dio svog starog bogatstva i moći. I da će zemlje s velikim, vrijednim populacijama kao što su Kina, Indija i Indonezija iskoristiti prednosti globalizacije.
Akumulacija moći i bogatstva je kod ovih država takođe rezultirala daljnjim razvijanjem nacionalnih identiteta, koji su se nekoć zasnivali isključivo na narativu o pokoravanju i ponižavanju od strane zapadnih sila. I samo sasvim naivni su mogli biti iznenađeni da su katastrofalno propali ratovi u Afganistanu, Iraku, Libiji i Jemenu, krajnje okrutni i sebični vakcinalni apartheid Zapada tokom pandemije i, prije svega, upotreba dolara kao oružja protiv Rusije, čije je rezerve kod Centralne banke Zapad zamrznuo, ohrabrilo nezapadne zemlje u njihovoj staroj želji da budu gospodari svoje sudbine.
Budući da zapadne sile ne razumiju ovu duboku logiku dekolonizacije i žele zadržati svoju hegemoniju, vođene su oportunizmom i žurbom u koketiranju s Globalnim jugom. Što dovodi do toga, da Sjedinjene Države priželjkuju da baš Indija kao njen navodni saveznik predvodi i predstavlja Globalni jug.
No, istina o indijskom premijeru Narendri Modiju je šokantno mračna. Indija je danas zemlja u kojoj Gandhijev hinduističko-nacionalistički atentator među radikalnim hindusima uživa kultni status, „Mein Kampf“ je bio bestseler, a RSS, paravojna organizacija hinduističkih nacionalista djelomično inspirisana nacionalsocijalizmom (Modi je dugogodišnji član) je postepeno prodrla u sve ključne demokratske institucije zemlje, od izvršne preko sudske vlasti, pa do medija. U podužem izvještaju Washington Posta od septembra ove godine opisano je kako Modijeva stranka podstiče destruktivan gnijev protiv vjerskih manjina. Istog mjeseca, Fernand de Varennes, UN-ov specijalni izvjestitelj za pitanja manjina, izjavio je da „Indija rizikuje da postane jedan od glavnih svjetskih pokretača nestabilnosti, zvjerstava i nasilja“.
Pritom je Indija ekonomski i vojno značajno slabija od Kine. Ona čak nema ni moralnu podršku Globalnog juga, jer ograničava izvoz riže i šećera, što pogoršava nestašicu hrane u drugim zemljama Juga. Odluka Modija, inače Netanyahuovog ličnog prijatelja, da nakon napada Hamasa nedvosmisleno stane na stranu Izraela, Indiju je nakratko izolirala. U međuvremenu, Modi je ponovio podršku Indije formiranju palestinske države. Modi si ne može priuštiti da zauzme dosljedno prozapadnu poziciju: Indiji su potrebni vojna oprema i tehnologija iz Sjedinjenih Država i Evrope, no ne može bez pristupačne industrijske robe iz Kine i jeftine nafte iz Rusije, a također ne može bez ulaganja i novčanih transfera od strane arapskih država.
Zapadni lideri nastavljaju razmjenjivati tople zagrljaje s Modijem, kao nedavno na samitu G20 u New Delhiju, u znak podrške Bidenovoj želji za savezništvom protiv Kine. Kako se to navodi u izvještaju ECFR-a o Globalnom jugu, s cinizmom koji gotovo oduzima dah: „Ne mora sve uvijek samo biti oko demokratije.“
Nije tako neuobičajeno podržavati očigledno neliberalne režime ili ignorirati njihove zločine. Kršenja ljudskih prava su ignorirana, tiranski vladari tolerirani, pa čak i ojačani, sve dok nisu potkopavali napore slobodnog svijeta da obuzda Sovjetski Savez. Previše je društava s Juga propatilo od ružnih rasističkih predrasuda Hladnog rata: da neki ljudi zaslužuju više slobode i dostojanstva od drugih. Takav se stav sada reflektuje i u podršci Zapada ultradesničarskoj izraelskoj vladi, te prijeti da uništi globalni poredak.
Ove moralne i strateške greške zapadnih političara će, za početak, najprije nanijeti štetu ukrajinskoj stvari. Ideja da će se Ukrajina solidarizirati s Netanyahuom, čak i dok njegova vlada čini ratne zločine u Gazi, rezultirat će gubitkom podrške drugih zemalja van Zapada. Danas se širom svijeta postavlja pitanje palestinskog aktiviste Mustafe Barghouti a u intervjuu za CNN“: „Zašto Sjedinjene Države podržavaju Ukrajinu u borbi protiv okupacije“, dok na Bliskom istoku podržavaju „okupatora“? Što više djece bude ubijeno u Gazi, to će globalni bijes protiv onoga što je Amnesty International u ovogodišnjem izvještaju opisao kao „dvostruki standardi“ Zapada po pitanju ljudskih prava rasti.
Ali ni sama organizacija Hamas ni njena ideja ne mogu biti uništeni invazijom ili okupacijom Pojasa Gaze. Hamas je 7. oktobra uspio prodrijeti duboko u izraelski teritorij i izraelske strahove, postigavši izvanredan učinak – i to ne samo za njih same. Mnogi potlačeni muslimanski dijelovi populacije širom svijeta vjerovatno će biti potaknuti Hamasovom smjelošću i nemilosrdnošću.
Već su Intifade iz 1987. 2000. godine bile globalnog širenja islamske militantnosti. I mnogi muslimani danas, kako pod desničarskim populističkim režimima u Evropi, tako i u nekim zemljama južne Azije, sjeverne Afrike i Bliskog istoka vjeruju da puno više za izgubiti od stanovnika Gaze.
Već postoje naznake da bi se katastrofični scenarij nakon 11. septembra mogao ponoviti: izbijanja nasilja na ulicama Zapada, koja oštećuju društveno tkivo sve raznolikijih društava i truju suživot etničkih skupina i religija, dok Kina i Rusija postaju sve agresivnije i uticajnije. Dodajte tome dobro poznate izazove – klimatsku krizu, rat u Ukrajini, inflaciju, neriješeni problem izbjeglica u Evropi, mogući Trumpov reizbor – u ovim okolnostima neće ostati mnogo od nedavnog flertovanja Zapada s Globalnim jugom.
Međutim, ovaj flert nikada nije bio više od nespretnog pokušaja Zapada da regrutuje nezapadne zemlje u novi Hladni rat protiv Kine. Pravo suočavanje s istorijskim iskustvom većine stanovništva svijeta Zapadu još uvijek predstoji. On mora prepoznati kakvu centralnu ulogu je dekolonizacija imala i kako je revolucionarno obećanje o dostojanstvu i slobodi i za nebjelačke narode nakon 1945. godine politički, privredno i kulturalno preoblikovalo današnji svijet.
Što takođe znači da je mir na Bliskom istoku i za Izraelce i za Palestince moguć samo ako se ovo obećanje o dostojanstvu i slobodi, pa i sa zakašnjenjem, ispuni i na Bliskom istoku. Dekolonizacija Zapadne obale i Pojasa Gaze, normalizacija odnosa Izraela sa arapskim susjedima i drugim zemljama globalnog juga, te izgradnja suverene palestinske države u kojoj se nihilističke organizacije više ne mogu hraniti bijedom i beznađem – to su neophodni koraci za održavanjem živom nade u manje nasilan i anarhičan svijet. U ovom trenutku, međutim, većina zapadnih političara i novinara je izgleda zarobljena u post-Shoa narativu u kojem Izrael ostaje žrtva, a mi nemamo drugog izbora nego da se pripremimo za veoma mračne dane.
(Tekst objavjen u sedmičniku Der Spiegel, 21.10.2023. Preveo Dennis Gratz.)
