Odluče li organi vlasti u Srbiji baš tako, biće to posebni izazov za Bosnu i Hercegovinu, koja je zakonom zabranila pristupanje svojih građana stranim vojnim formacijama. I nije to jedini problem.
Piše Hamza Višća
Agresivne, manje-više otvorene i brutalne separatističke politike su osnovni kamen spoticanja uspostavljanja Aktivne rezerve i obuke mladih osnovnim vojničkim vještinama u Bosni I Hercegovini.
Danas obavezno služenje vojnog roka u BiH nije moguće. Pogotovo ne u onom klasičnom obliku iz vremena SFRJ, kada je to opravdavano doktrinom o naoružanom narodu i potrebom da se redovno popunjavaju aktivne i rezervne jedinice regularne vojske I teritorijalne odbrane. A dječaci postanu muškarci.
Svako spominjanje rezerve, čak i u policiji, neko će reći pogotovo u policiji, javnost dočekuje rezolutnim osporavanjem. Pogubno iskustvo sa rezervistima JNA 90-tih godina prošlog vijeka i danas izaziva jezu. Strah koji se vraća, tjera nas da budemo vrlo oprezni sa eventualnom uspostavom rezervnih mono-etničkih jedinica, bilo u policijskim agencijama, bilo u Oružanim snagama BiH.
Ali krenimo redom. Poces reforme odbrambenog sektora BiH je okončan uspostavom jedinstvenih Oružanih snaga Bosne i Hercegovine i ukidanjem entitetskih vojski, koje su do tada bile glomazne, skupe i razmještene da brzo mogu otpočeti novi sukob. Uz to je vojni establišment u entitetu RS kršio embargo o izvozu naoružanja u Irak, prisluškivao radio veze međunarodnih snaga u BiH i pružao zaštitu osumnjičenim za ratne zločine. Istovremeno u Federaciji BiH je zabilježen slučaj miješanja lidera političke stranke u lanac komandovanja Vojskom Federacije. Sve to je ugrožavalo implementaciju civilnog dijela Opšteg okvirnog sporazuma o miru u BiH i prisililo Visokog predstavnika da interveniše (čitaj naredi reformu odbrane).
U tri godine aktivnog rada Komisije za reformu odbrane, razmatrano je i pitanje rezerve. Procjena političkog trenutka je sugerisala, a međunarodna zajednica zahtijevala, da se to pitanje odloži u stranu. Pošto nije bilo konsenzusa, odnosno političke volje, kompromisno rješenje je nađeno u papirnatom uspostavljanju Aktivne rezerve. Usvojena je organizacijsko-formacijska struktura OS BiH sa 15000 vojnih pozicija, od koji se 10000 popunjava u miru, a 5000 Aktivnom rezervom. Dakle, ne radi se o rezervnim brigadama ni bataljonima, već o nepopunjenim formacijskim mjestima u postojećim jedinicama i komandama profesionalnih Oružanih snaga.
Ni dvije decenije poslije, odnosno danas, mi nemamo riješeno pitanje regrutacije, obuke, statusa i načina upotrebe Aktivne rezerve. MO BiH je prošle sedmice najavilo izradu potrebnih dokumenata, ali smo slične najave čuli i 12 mjeseci ranije. Pare nisu problem, para nema. Parlament BiH nije usvojio budžet za ovu godinu, a ka'će, ne zna se.
Sigurnosna situacija u Evropi se bitno promijenila, mijenja se percepcija sigurnosnih izazova, mijenjaju se planovi odbrane, vojske se prilagođavaju, brojem, strukturom i naoružanjem, savremenim izazovima. Sve u cilju odvraćanja i odbrane. Postižu se dogovori o rastu ulaganja u odbranu, a znatan broj zemalja se opredijelio i za uvođenje obaveznog služenja vojnog roka.
Hrvatska je već donijela odluku – aktivira zakonsku obavezu služenja vojnog roka. Uradila je Plan obuke, koja će trajati dva mjeseca, imati 5 godišnjih generacija sa po 800 ročnika, sa osobnom plaćom od 1000 eura i nekim benefitima pri zapošljavanju u državnu službu. Regrutima koji već imaju posao, osigurat će se kod poslodavca prijem na radno mjesto, po okončanju obuke.
U Srbiji su uglavnom poznata moguća rješenja, moglo bi se reći da su tradicionalna, ali vjerovatna novina je mogućnost da se svaki imalac pasoša Republike Srbije pojavi na regrutaciji i obuci. Odluče li organi vlasti u Srbiji baš tako, biće to posebni izazov za Bosnu i Hercegovinu, koja je zakonom zabranila pristupanje svojih građana stranim vojnim formacijama. I nije to jedini problem. Zakon će da se sprovodi, a Srbija će imati u manjem entitetu naše zemlje, ozbiljan broj „svojih“ vojnika, što je protivno slovu Dejtona.
Crna Gora, ne namjerava uspostavljati rezervu profesionalnih vojnih snaga.
Vratimo se nama. Bistrik vam to neće reći - Agresivne, manje-više otvorene i brutalne separatističke politike su osnovni kamen spoticanja uspostavljanja Aktivne rezerve i obuke mladih osnovnim vojničkim vještinama i djelovanju u kriznim situacijama u Bosni I Hercegovini.
Naime, u interesu sepatarističkih politika je dosadašnje dvodecenijsko držanje Oružanih snaga BiH, na rezervi, na tzv. Okvirnom budžetu. Ni razvoja, ni modernizacije. Da bi izmamili osmjeh u Briselu, znali bi naći neku crkavicu da se opreme kontingenti koji idu u misije podrške miru, a politika bi dobila priliku da se hvali, kako smo od konzumenta međunarodne pomoći postali pružatelj tih usluga. I dok blažena bajka traje, ostalih 90% OS BiH, ni razvoj, ni modernizacije. Ni Aktivne rezerve.
Osnovna obuka stanovništva u rukovanju i upotrebi naoružanja i postupcima u kriznim situacijama je imperativ u mnogim evropskim zemljama. Rješavaju ga na različite načine, primjereno mogućnostima, potrebama i tradiciji. Od obaveznog služenja vojnog roka do kratkotrajne obuke. Ratnu opasnost vide kao izazov na koji treba odgovoriti prije nego „pukne puška“ ili poleti dron. Jasno je da se rat sprečava odvraćanjem, Dobro je da MO BiH radi, ne čekajući Predsjedništvo i novu Sigurnosnu politiku. U kojoj, ako je ikad bude, treba zadržati opredjeljenje za euro-atlantske integracije, a među zazove staviti osporavanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH, ma od koga dolazilo.
