Piše: Hamza Višća
Svjetska sigurnost nije decenijama izgledala tako napeta, kao u mjesecu iza nas. Eskalacija sukoba Izraela i Irana, američki udari na instalacije nuklearnog programa Teherana, sukobljavanje nuklearnih sila Indije i Pakistana, krvoprolića u više sukoba u Africi, nemiri u Americi, nastavak genocida nad Palestincima i naravno ruska agresija na Ukrajinu, koja je ušla u četvrtu godinu. Dakle, ni malo ružičasta scenografija pred Samit šefova država ili vlada zemalja članica Sjevernoatlantskog saveza.
Priprema Samita je dodatno bila podređena osluškivanjem nepredvidivog američkog predsjednika Trampa i nagađanjem u kojem je raspoloženju po pitanju budućnosti Alijanse i SAD u njoj. Hodnicima evropskih institucija i ulicama glavnih gradova odzvanjala su pitanja: Da li su i hoće li biti SAD pouzdan saveznik unutar NATO-a, mora li se za odbranu izdvajati baš 5%, kako naoružati sebe, dok naoružavamo Ukrajinu?
U predvečerje NATO Samita, tenzije su splasnule, Tramp je naredio primirje između Izraela i Irana, A Teheran, Tel Aviv i Washington su objavili vlastite pobjede i poraze svojih protivnika. Ostalo je da se nagađa sadržaj pobjeda, tim prije što nisu bili ni poznati stvarni ciljevi borbenog djelovanja barem onih koji su napadali. Uništenje nuklearnog programa Irana, promjena vlasti, ili/i destrukcija arsenala balističkih raketa Teherana. Sve u svemu, primirje traje, a Tramp je mogao napustiti Situacijsku sobu i stići na NATO Samit u Hagu. Generalni sekretar Alijanse, Mark Rute je agendu Samita uredio tako da šefovi država ili vlada imaju dvije foto sesije, večeru, jedva 100 minuta plenarnog zasijedanja i ručak. Sve je to stalo u dva dana, uz prateća događanja i sadržaje, uglavnom podređene izgradnji kvalitetnijeg razumijevanja sa vojnom industrijom, te jačanju imidža samog NATO-a. Puno življe su bile press konferencije poslije Samita.
I zaista, pamtim barem posljednjih 15 NATO samita na visokom nivou, ovo je bio najkraći, donio je najkraću rezoluciju, ali čini mi se i najzahtjevniju. Tekst rezolucije, koji je stao na jednu stranicu, tamam koliko su predsjednici i premijeri spremni čitati bilo koji akt, izrazio je između redova potrebu ozbiljne kreativnosti i odgovornosti u ostvarivanju dogovorenog. Sadržajem su Rusija i terorizam naglašeni kao sigurnosni izazov, podcrtana potreba da se za sektor odbrane izdvaja 3,5%, a za infrastrukturu koja unapređuje odbranu još 1,5% GDP svake od članica Alijanse. Namjenska industrije će se racionalizirati. Izražena je spremnost nastavka pomoći Ukrajini, koja borbom protiv ruskog agresora osigurava Evropi dovoljno(?) vremena da dostigne dogovoreni nivo investicija u vlastitu odbranu.
I šta ćemo sad, mi na zapadnom Balkanu. Desila se rezolucija, tako mala da nas nisu ni pomenuli, čime da se pohvalimo. Ranije su se naše diplomate i oficiri u Briselu znale izboriti da se rezolucijom podrži teritorijalni integritet i suverenitet BiH, da se pohvali napredak u Akcionom planu za članstvo i izrazi nada za prevazilaženje unutrašnjih neslaganja i krene u zahtijevane i zahtjevne reforme. Mi bi to slavili kao pobjedu, a reforme bi ostale mrtvo slovo na papiru.
Sada nam preostaje da čitamo, iz dana u dan, ovih 6 tačaka Rezolucije, iščitavamo zadatke članica i „prevodimo“ ih u naše planove, programe i zadatke. Znam da za to nema političke volje, čini se ni sa jedne strane. Separatisti i sljedbenici UZP-a neće, šta više rade suprotno, a samozvani probosanski blok izgleda i ne zna kako se gradi politička volja. Naime do političke volje se ne stiže stavom – neću da razgovaram s njim, njom ili nekom političkom partijom/strankom. Što dogovarite sa većim brojem učesnika, to je baza odgovornih za postizanje dogovorenog šira. Valja se oznojiti i u pregovorima, kao da ste u teretani, gospodine ministre.
I ranije sam apelovao da se razmisli o uspostavljanju Vijeća nacionalne sigurnosti BiH, kao savjetodavnog tijela Predsjedništva BiH, koje bi se upravo bavilo sigurnosnim kretanjima u svijetu, regionu i unutar BiH, ne izbjegavajući da prepozna sigurnosne izazove sa kojima se možemo ili ne možemo nositi. U skladu sa tim procjenama Vijeće bi predlagalo izvršnoj vlasti potrebne korake. Dok nemamo taj savjetodavni organ, Predsjedništvo BiH bi moglo organizirati, sa nadležnim organima izvršne vlasti i komisijama Parlamenta BiH razmatranje mogućnosti da i naša zemlja prati Evropu kad je u pitanju modernizacija oružanih i sigurnosnih snaga, po svim pitanjima: obučenosti kadra, strukture primjerene novim sadržajima hibridnog, sajber i konvencionalnog rata, i naravno kvalitetnim opremanjem postojećih i novih jedinica.
Kad pogledamo novinske članke, elektronske medije i portale, možemo biti obmanuti čak i tačnim vijestima. Tako smo na primjer mogli pročitati da je modernizacija Oružanih snaga BiH u toku, dobili su 4 transportera, MUP entiteta Rs će vjerovatno dobiti rezervni sastav, a jedan kanton je nabavio helikopter i savremenije naoružanje. Svaka od ovih vijesti su tačne, ali nisu rezultat jedinstvene Sigurnosne politike ili strategije, niti procjene stvarnih sigurnosnih izazova. U četiri transportera stane vod, a šta ćemo sa ostalih 100 vodova, kao i koliko je to iskorak u modernizaciji OS BiH. Najava donošenja zakona o uspostavi rezervne policije manjeg BiH entiteta, izazvala je niz reakcija, od opravdanog pozivanja na poštivanje aneksa Sporazuma o miru u BiH, kojim se rezerva policije, uglavnom osposobljena za izvršavanje vojnih zadataka, ne može uspostaviti, do uzvraćanja tuk na utuk, formirat ćemo i mi(FMUP) rezervu.
Posebnu pažnju zaslužuje evropski trend uvođenja obaveznog služenja vojnog roka, Naši susjedi su odlučili da aktiviraju ranije privremeno suspendovanu obavezu služenja vojnog roka i već su definisali sadržaj dvomjesečne obuke, troškove i naknade onima koji dođu na odsluženje vojnog roka, kao i neke benefite. Komšije su sasvim blizu konačne odluke služenju vojnog roka u Srbiji, kojom bi se omogućilo ili obavezalo da vojni rok služe svi imaoci pasoša Srbije, dakle svi iz virtualnog Srpskog sveta. Eto opet problema za Bosnu i Hercegovinu. Po zakonima BiH ako se pridružite stranoj vojsci kršite odredbe Zakona i morate krivično odgovarati. Drugi izazov je činjenica da omogućavanjem vojne obuke Srba u rasejanju Srbija možda rješava problem popune svoje vojske, ali de facto stvara bazu za brzo uspostavljanje vojnih formacija na teritoriji drugih suverenih zemalja, a u slučaju BiH bazu za uspostavljanje vojnih formacija koje bi se mogle upotrijebiti u ostvarivanju separatističkih ciljeva i projekata. Nerado se uopšte pozivam na međunarodnu zajednicu, jer mislim da smo 30 godina poslije Dejtona odrasli, ali čini mi se da ima mjesta i potrebe da se garanti Opšteg okvirnog sporazuma o miru u BiH (nisu to Srbija i Hrvatska) pozabave sadržajem paralelnih veza bosanskohercegovačkih entiteta sa Hrvatskom i Srbijom.
Naime, mislim da u tim vezama ne bi trebalo biti sadržaja koji su u nadležnosti države BiH, kao što je recimo odbrana. Tako da na zajedničkim sastancima vlada entiteta sa vladama susjeda i komšija nema mjesta recimo za ministre odbrane iz Zagreba i Beograda ili Podgorice. O aktivnoj rezervi naših Oružanih snaga neću da se ponavljam. Ministar je u prilici da sa institucijama koje su tu da nam pomognu reformu odbrane(NATO Štab i EUFOR) redizajnira aktivnu rezervu, novom strukturom maknuti je iz jednoetničkih pješadijskih bataljona, a uspostaviti multietničke jedinice, primjerene potrebama i savremenim sigurnosnim izazovima, i iskustvima iz operacija podrške miru.
Na kraju da ne zaboravim, bio je NATO samit, odlučili su povećati ulaganja u odbranu i infrastrukturu koja odbranu i odvraćanje čini efikasnijim, i na tome već danas rade. Čak i Španija koja se izuzela iz te obaveze. Naš odbrambeni budžet je tri puta manji od do sada zahtijevanih 2%, a 5 puta manji od projektovanih 3,5%. U infrastrukturu čini se nismo ništa ni ulagali, a to je dodatnih 1,5% GDP. U procesu evropskih i euroatlantskih integracija smo dobrovoljno, pa vjerujem da znamo i šta nam je raditi – graditi političku volju. Tuk na utuk, nije rješenje.
