Razmisle li o tome Predsjedništvo, Vijeće ministara i Ministarstvo odbrane, eto prilike da se bar Oružane snage izvuku iz kaljuže ovdašnje dnevne politike i društvenih mreža, a provođenje zakona prepusti agencijama i institucijama za to zaduženim.
Piše: Hamza Višća
To što Putin nije za mir, ne znači da mira neće biti. Živi bili pa vidjeli, rekao bi Valter.
Naravno da je Moskvi važnije uspostaviti bolje odnose sa Vašingtonom i na taj način se pozicionirati na globalnoj sceni, kao kakav-takav faktor, nego prihvatit ukrajinskog predsjednika za sagovornika o trajnom miru i prosperitetu građana Ukrajine, pa i onih kojima je ruski maternji jezik.
Ipak, sumnjam da će se stići do Sporazuma bez učešća Zelenskog, koji bi morao tražiti garancije implementacije dogovorenog, ozbiljnije i veće od onih koje su dali Rusija i SAD pri denuklearizaciji Ukrajine, prije 21 godinu.
Desi li se mir, a hoće, postratna Ukrajina će trebati snage za održavanje mira, rekonstrukciju i obnovu, ali i dekontaminaciju ratnih zona, pa i identifikaciju posmrtnih ostataka, poginulih i stradalih u brutalnoj agresiji Rusije.
Znatan broj evropskih zemalja već odavno radi na uspostaljanju Koalicije voljnih (svjesni da Rusija ne bi pristala na NATO ili EU kontingente), koji bi slanjem trupa osiguravali mir, od povlačenja vojnih potencijala Rusije i Ukrajine sa prve linije, ima ideja da taj Pojas bude širok 15 km na obje strane, do kontrole kapaciteta razmještenih u kasarne i kantomane u dubini teritorije.
Iako imamo iskustvo i u ovome, teško da smo u prilici ponuditi kontingente za razdvajanje snaga i održavanje mira, ali Bosna i Hercegovina, ako ima volje, može da ponudi neke kapaciteta, kojim je Evropa deficitarna.
Gotovo cijela teritorija Ukrajine, pogotovo Pojas koji bi trebao biti demilitarizovan, je prepuna neeksplodiranih ubojnih sredstava, tim prije što su u borbenim dejstvima korišteni i projektili sumnjivog kvaliteta i standarda.
Prostor je, reklo bi se "kao naručen" za iskusne deminere, kakvih imamo i u oružanim snagama i van njih.
Šteta je proćerdati iskustvo iz naše zemlje ali i operacija podrške miru u kojima su učestvovali pripadnici OS BiH, MUP-ova i Civilne zaštite.
Razmisle li o tome Predsjedništvo, Vijeće ministara i Ministarstvo odbrane, eto prilike da se bar Oružane snage izvuku iz kaljuže ovdašnje dnevne politike i društvenih mreža, a provođenje zakona prepusti agencijama i institucijama za to zaduženim.
Za pomoći ljudima u nevolji, niko nema pravo na veto.
Naravno, i nepravedno medijski zapostavljen ured ICMP (Međunarodna komisija za nestale osobe) u Sarajevu mogao bi se podržati od strane države da iskustva, softvere i osoblje stavi na raspolaganje ukrajinskih vlasti i na taj način dati prepoznatljiv doprinos miru u Ukrajini.
