U okviru Hrvatskih oružanih snaga (HOS), formacijom pod stranačkom kontrolom Hrvatske stranke prava (HSP), služio je kao načelnik štaba. Među liderima i simpatizerima ove političke opcije zauvijek će ga pratiti glas da je „prodao“ ove „odbrambene snage“ Hrvatskom vijeću obrane (HVO), nakon ubistva generala Blaža Kraljevića u ljeto 1992..
Piše: Kenan Efendić
Koliko on ima divizija? Tako je, legenda kaže, Staljin uzvratio sagovornicima na Jalti, kada su, pregovarajući o preustroju svijeta, spomenuli papu i Vatikan.
Ovu doskočicu koriste mnogi koji primjenjuju ili razumijevaju tvrdu političku moć: relevantni ste onoliko s koliko vojske ili kakve druge realne snage raspolažete.
U širem kontekstu: relevantni možete biti po nečemu, ne sami po sebi; po funkciji, po ugledu, po značaju, po pameti, po aktuelnoj važnosti... A relevantnost određuje kontekst: ugled nije presudan u ratu, presudna je divizija. U politici nije presudno šta govorite, nego koliko ruku u parlamentu, vladi, komisiji imate.
Ramo Isak ima makar brigadu
Ante Prkačin nema nijednu diviziju, ali je za uredništvo Face TV očigledno relevantan sagovornik za vojna i ratna pitanja u prošlim, tekućim i budućim odnosima Bosne i Hercegovine i Hrvatske te za ključna politička pitanja u odnosima Bošnjaka i Hrvata te dvije susjedne zemlje.
Njegov protivnik u debatnoj emisiji Face to Face, Ramo Isak nema nijednu diviziju, ali ima, kakve takve, naoružane snage. On je ministar unutrašnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine.
Zašto je Senad Hadžifejzović baš ova dva čovjeka doveo da pretresaju odnose Bosne i Hercegovine i Hrvatske, od međuetničkih pitanja, preko ratnih zločina, do scenarija budućih sukoba?
Isak ipak ima zvanični kapacitet. Nije ministar vanjskih poslova, predsjednik ili premijer, ali jeste zvaničnik. Uz to ima i kakvu-takvu političku stranku. Dakle, Ramo Isak može nastupati s pozicije bošnjačkog političkog zvaničnika.
Rečeno u duhu doskočice s početka: nema diviziju, ima, u najboljem slučaju brigadu, u najgore bataljon, da ne kažem bojnu.
Ante Prkačin nema ni četu, odnosno satniju, ako ćemo ostati u jezikoslovnim okvirima njegovog političkog i vojnog habitusa.
General bez bitke
Ovaj rječiti provokator, tako drag novinarima i urednicima željnim krvi pred ekranima, nekada jeste raspolagao određenim divizijama. Saborski zastupnik nakon prvih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj, Prkačin je brzo iz gotovo zaboravljene Hrvatske demokratske stranke (HDS), prešao u redove pravaša, političkih i folklornih sljednika ustaša, predvođenih Dobroslavom Paragom.
U okviru Hrvatskih oružanih snaga (HOS), formacijom pod stranačkom kontrolom Hrvatske stranke prava (HSP), služio je kao načelnik štaba. Među liderima i simpatizerima ove političke opcije zauvijek će ga pratiti glas da je „prodao“ ove „odbrambene snage“ Hrvatskom vijeću obrane (HVO), nakon ubistva generala Blaža Kraljevića u ljeto 1992..
Malo ko može reći koju je to bitku Prkačin vodio, izgubio ili dobio. Njegove bitke su medijske i političke. Bezuspješno se borio na predsjedničkim izborima, kao kandidat svoje stranke Nova Hrvatska, vraćao se u HSP, bio uz Miroslava Škoru. Kao kandidat Škorina Domovinskog pokreta ulazi 2020. u Sabor, potom prelazi u stranku Hrvatsko bilo, a od maja 2024. Prkačin je, naprosto, civil.
Šta taj civil ima raspravljati s ministrom unutrašnjih poslova i predsjednikom stranke koja je parlamentarna na entitetskom nivou? Šta on ima Bošnjacima, kao dominantnoj publici navedene televizije, reći?
Ništa osim provokacija, uvreda i drugih poruka koje sukobljavaju javno mnijenje, privlače emocionalno nabijenu pažnju, donose gledanost i klikove. To je, poslovno i profesionalno u medijima gledano, sasvim legitimno, ali je društveno štetno.
Promjena odnosa prema Bošnjacima nakon ulaska u EU
Ranije poznat po svom blagonaklonom odnosu prema „Bošnjacima/Muslimanima“, čije je vojne podvige u ratu nekada hvalio, navodeći imena svojih HOS-ovskih saboraca Bošnjaka, Prkačin je sada – kao i gotovo kompletna medijska scena Hrvatske – potpuno podlegao pritisku zvanične linije.
Teško je u Hrvatskoj čuti glas koji neće bez sustezanja ponavljati fraze Dragana Čovića o legitimnom predstavljanju, izbornom zakonu ili Željku Komšiću.
Od pravaša koji bi da bosanske muslimane ako ne prevede u Hrvate, a ono ih barem, kao Bošnjake, čuva kao najodanije saveznike, Prkačin je postao gorljivi zagovornik političke konfrontacije s Bošnjacima. Slika je to pravaškog i ustaškog odnosa prema muslimanima u Bosni i Hercegovini kroz gotovo cijelo jedno stoljeće: prihvatljivi ste i poželjni sve dok niste politički relevantni.
Hrvatska je s više poštovanja tretirala Bosnu i Hercegovinu sve dok je bila u podređenom položaju u odnosima s Evropskom unijom. Dok se morala dodvoravati Briselu i držati se svojih zadataka, Hrvatska je politika prema Bosni i Hercegovine varirala od otvorenih poziva Hrvatima da se okrenu Sarajevu (Stipe Mesić), preko pokušaja razbijanja HDZ-a BiH (Ivo Sanader), do relativno benevolentnog i bezličnog nemiješanja (Jadranka Kosor, Ivo Josipović).
Već prva hrvatska predsjednica nakon ulaska u Evropsku uniju (2013), Kolinda Grabar-Kitarović (2015–2020), počinje vraćati Hrvatsku na Tuđmanovu liniju odnosa prema Bosni i Hercegovini i Hrvatima.
U posljednjih deset godina i u Hrvatskoj i među Hrvatima u Bosni i Hercegovini gotovo je nemoguće čuti glas – čak ni među starim, tradicionalnim uporištima otpora zvaničnim zagrebačkim autoritetima (franjevci, primjerice) – koji neće, umjerenije ili žešće, tražiti ono što žele Andrej Plenković i Dragan Čović.
Sučeljavanje za gledanost
Jednom oslobođena briselskog nadzora i testova, omogućena da glasa, blokira i trguje na mjestima odlučivanja unutar EU, Hrvatska je mnogo novca i ugleda utrošila i troši da uredi Bosnu i Hercegovinu, koristeći Hrvate u njoj, po svojoj mjeri.
Prkačin je u svemu tome akutni simptom. On grubo i uvredljivo govori ono što premijer Andrej Plenković, ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman ili drugi zvaničnici govore figurativno ili iza zatvorenih vrata. Ponajbliži je, po političkom izričaju, predsjedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću.
Od neuspješnog ustaškog zapovjednika, kao politički prelivoda i agitator, Prkačin je spao na uvredljivog provokatora uvijek gladnog pažnje. Njegove opaske o tome kako bi Bošnjaci prošli u nekom novom eventualnom sukobu - razmotrit ćemo, možda, na drugom mjestu, ako se o tome izjasni neki hrvatski akter koji raspolaže nekom divizijom.
Da je Face TV stalo do istinske debate bošnjačkih i hrvatskih političkih zvaničnika, u studiju bi – eto prihvatimo i to – naspram Isaka sjedio makar hrvatski saborski zastupnik, lider kakve manje stranke ili barem neki bivši ministar. Ali Isak, donekle poput Prkačina, umije skandalizirati javnost. Dobitna kombinacija za gledanost.
U konačnici, bošnjačka javnost se sablažnjava i sekira izjavama i provokacijama Ante Prkačina, neuspješnog generala u penziji, bez ijedne satnije a kamoli divizije na političkom polju.
