U studiji Nadživjeti carstva Xavier Bougarel piše da je stavljanje pod zaštitu carstava jedna od strategija kojima su se naše elite obilato koristile u decenijama nakon preloma 1878
Piše: Haris Imamović
Već duže vrijeme u našoj javnosti je otvoreno pitanje: može li se Bosna i Hercegovina, ili, još određenije, mogu li se Bošnjaci pouzdati u podršku svjetskih sila?
Na ovo pitanje svoj instinktivni odgovor je dao bošnjački član Predsjedništva Denis Bećirović, kada je, u jeku krize, u februaru 2025, kazao da je dobio “vrlo čvrste garancije iz najvažnijih svjetskih centara moi da niko neće dozvoliti destabilizaciju BiH”.
Nakon što su mnogi tu izjavu ocijenili kao naivnu, Bećirović se, nekoliko dana kasnije, korigirao. Na pitanje novinara o garancijama, odgovorio je: “Ja neću uopće govoriti o garancijama, moje je da se borim za ovu državu. A da li ja vjerujem međunarodnoj zajednici ili ne vjerujem, to je potpuno drugo pitanje.”
Ovim popravnim odgovorom, Bećirović je samo otkrio koliko je pogriješio u prvom, instinktivnom odgovoru. Cinik bi kazao da se, sve u svemu, predsjednik pohvalio garancijama u koje ni sam ne vjeruje. U svakom slučaju, ova epizoda je pokazala da je pitanje pouzdanja u svjetske sile jedan od ključnih elemenata našeg političkog identiteta.
Sabor i nacija
U studiji Nadživjeti carstva Xavier Bougarel piše da je stavljanje pod zaštitu carstava jedna od strategija kojima su se naše elite obilato koristile u decenijama nakon preloma 1878. Takvo traženje zaštite bio je, po Bougarelu, ujedno i dokaz našeg statusa (pa i samopoimanja) kao nesuverene manjine. Jer manjina, za razliku od nacije, nije u stanju da se zaštiti sama nego duboko ovisi o drugima.
Ključni obrat u bošnjačkoj historiji se, po ovom francuskom autoru, zbiva 1990-ih, kada Stranka demokratske akcije (SDA) – nadovezujući se na nacionalnu afirmaciju iz 1970-ih – raskida sa logikom nesuverene manjine. Dakle, Bošnjaci postaju nacija, koja je u stanju sama da se zaštiti, ne ovisi o milosti careva (Habsburga, Karađorđevića, Tita, američke imperije).
Tačka u kojoj Bošnjaci potpuno sazrijevaju kao nacija je 1993, kada, kako piše Bougarel, “Bošnjački sabor odbacuje [Owen-Stoltenbergov] mirovni plan i po prvi i posljednji put tokom rata, otvoreno se suprostavlja međunarodnoj zajednici”. Tom odlukom predstavnici bošnjačkog naroda “potvrđuju njegovu političku suverenost”.
Iako ocjena da su se Bošnjaci potvrdili svoj suverenitet, otvoreno se suprostavivši međunarodnoj zajednici zvuči dobro, treba je uzeti s određenom rezervom.
Naime, istina je da su Bošnjački sabor, a zatim i organi Republike Bosne i Hercegovine, odbacili plan Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga, koji su, formalno gledajući, bili predstavnici međunarodne zajednice: Owen, predstavnik Evropske zajednice, a Stoltenberg, predstavnik generalnog sekretara UN-a. Ali to nije cijela istina.
Mirovni plan koji su ponudili Owen i Stoltenberg najgori je od svih prijedloga mirovnih sporazuma koji su nam bili ponuđeni. Podsjetimo, tim planom bi se Republika Bosna i Hercegovina transformisala u konfederaciju, čiji bi zvanični naziv bio Savez republika Bosne i Hercegovine. Savez bi činile tri države: srpska, hrvatska i bošnjačka.
Sporazum, recimo, nije predviđao Ustav nego samo Ustavni sporazum. Tri republike imaju izvorni suverenitet. Državne, odnosno savezne institucije nemaju suverenitet. Na koncu, planom je otvorena mogućnost za legalnu secesiju republika.
Odluka Bošnjačkog sabora i organa Republike da, postavljajući uslove koji nisu bili prihvatljivi srpskoj strani, de facto odbiju ovaj sporazum jeste historijski velika.
Ali istine radi, treba reći da se njome bošnjačko rukovodstvo nije suprostavilo cijeloj međunarodnoj zajednici, kako veli Bougarel. Naprotiv, naši čelnici su se, pri donošenju ove odluke, oslonili na ključnog aktera unutar međunarodne zajednice – Sjedinjene Američke Države. Zijad Šehić u studiji o djelovanju međunarodne zajednice tokom rata u BiH navodi niz činjenica koje idu u prilog toj tezi.
Američki oslonac
Mjesec dana uoči Bošnjačkog sabora američki predsjednik Bill Clinton je, na pitanje novinara da li SAD podržavaju Owen-Stoltenbergov plan, kazao da to “zavisi od toga da li će dogovor biti fer i u potpunosti prihvaćen od bosanske Vlade…”
Tokom pregovora Owen je bio kritičan prema američkoj vladi, koja je, umjesto da obeshrabri vladu u Sarajevu do kraja i prinudi je da prihvati mir, poticala nadu da će NATO intervenisati u korist Republike. Primjera radi, dok Owen plaši Sarajevo da će se međunarodna zajednica povući iz Bosne i Hercegovine, Clinton izjavljuje da vazdušni napadi NATO-a na položaje VRS-a ostaju “vrlo živa mogućnost”.
Kulminacija se desila 28. septembra, kada je Skupština Republike Bosne i Hercegovine, “uvažavajući stavove Bošnjačkog sabora, političkih stranaka i pokreta, udruženja građana i mišljenja poslanika”, odbila Owen-Stoltenbergov plan, te čak uputila parlamentima Francuske, Velike Britanije i Rusije zvanični protest zbog pristranosti njihovih vlada u korist srpske strane.
Komentarišući odluke Skupštine Republike Bosne i Hercegovine (i Bošnjačkog sabora), američki izaslanik za Bosnu Charles Redman, koji je prisustvovao sjednici, izjavljuje “da je [Owen-Stoltenbergov] ženevski paket neprihvatljiv”.
Kako Šehić dalje navodi, Redman je tom prilikom kazao da je ohrabren Izetbegovićevom otvorenošću za nastavak mirovnog procesa, što je ukazivalo da su se SAD “pripremale za preuzimanje vodstva u mirovnom procesu od Velike Britanije”.
Od Carringtona 1992. do Owena 1993, britanski pregovarači su, u kontinuitetu, okrivljavali Washington za svoje neuspjehe. Iako u tim ocjenama ima istine, treba reći da su britanski napori propadali prije svega zbog toga što London nije imao autoritet supersile.
Što se tiče samih Amerikanaca, oni su se mjesecima kolebali prije nego što su odlučili preuzeti stvar u svoje ruke. Znakovito je da se njihov intenziviran angažman u Bosni i Hercegovini poklapa sa odlukom Washingtona da ide u proširenje NATO-a. U takvom kontekstu, nikakva samostalna evropska politika (nezavisna od američke volje) nije mogla rješavati problem Bosne. Washington je morao biti na čelu, Evropljane je trebalo naučiti da im Amerika treba.
Nedugo nakon Redmanove podrške odluci Bošnjačkog sabora da odbaci Owen-Stoltenbergov plan, intenzivirani su pregovori između Sarajeva i Zagreba pod američkim patronatom, a oni će ubrzo dovesti do Vašingtonskog sporazuma. Time će se otvoriti put i za dejtonsku formulu, kojom je okončan rat. Dejtonski proces, koji je praćen vazdušnim udarima, bio je dokaz supstancijalnog značaja Amerike za evropski mir.
Suverenitet i deluzivnost
Iskustvo odbijanja Owen-Stoltenbergovog plana, čime je, kako ispravno veli Bougarel, snažno manifestiran bošnjački politički suverenitet, od najvećeg je značaja i za aktuelna promišljanja.
Pitanje: mogu li se Bošnjaci i država Bosna i Hercegovina u cjelini pouzdati u svjetske sile ili su prepušteni sami sebi, lažna je dilema. Jedno ne isključuje drugo. Naš suverenitet ne isključuje mogućnost i važnost vanjskog oslonca.
Mi smo se u vrijeme održavanja Bošnjačkog sabora mogli osloniti na sebe; mogli smo računati de facto samo na otpor koji je pružala Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ali smo računali i na iransko oružje. Također, ocijenili smo, pokazat će se ispravno, da se u perspektivi možemo osloniti i na Sjedinjene Države. Uskladili smo naš nacionalni interes s njihovim. To nacije rade. Tako svijet funkcioniše: niko nam neće pomoći osim ako u tome ne vidi sredstvo za ostvarenje svog interesa.
Šehić u svojoj knjizi navodi jednu dijagnozu dr. Ljiljane Oruč, koja je u ljeto 1993. kazala da Sarajlije pate od kolektivne psihoze, odnosno zablude da će “nas svijet spasiti”. Ta je zabluda, veli dr. Oruč, opstajala uprkos brojnim dokazima protiv nje. Ali najprije diplomatsko, a zatim i vojno uključivanje Amerike u rat u Bosni i Hercegovini, pokazalo je da je u našoj psihozi ipak bilo razuma, a da Owen nije bio u pravu, kada nam je govorio Don’t dream dreams.
Da nismo vjerovali Amerikancima, da smo bili “realističniji”, da smo bili potpuni pesimisti, povjerovali bismo 1993, recimo, lordu Owenu da se Amerikanci neće uključiti, da NATO neće intervenisati, te bismo potpisali njegov i Stoltenbergov plan, živeći u uvjerenju da bolji sporazum (npr. Dejton) nije bio moguć. To bi iz ove perspektive bilo luđe od psihoze o kojoj govori dr. Oruč.
Moja poenta nije da trebamo vjerovati da će nas Amerikanci spašavati ako se ponovo nađemo u totalnoj krizi. Kao što ni od 1992. do 1995. opstanak Bosne i Hercegovine nije bio plod garancija svjetskih sila, tako ni danas opstanak države ne možemo vezivati za čvrste garancije izvana. Da nismo mogli izdržati do 1995, nikakvog Dejtonskog sporazuma ne bi bilo, Amerikanci bi tražili drugi način da demonstriraju važnost NATO-a za Evropu.
Isto je i danas. Tek ako smo spremni pružiti otpor, možemo računati i na podršku svjetskih sila (bar onih koje imaju interes za to). Usklađivati naše interese s njihovim najviši je izraz političke vještine.
Vrijeme u kojem živimo jeste vrijeme velikih promjena u međunarodnim odnosima. Danas se donose strateške odluke, poput one iz 1994. o širenju NATO-a. Naša zadaća jeste da pratimo kako velike sile tumače svoje interese i da s time usklađujemo naše nacionalne interese. Historija našeg opstanka, uprkos svim šansama, dokaz je da to umijemo raditi.
