2024.? Bolje da ne dođe!

24.12.2023. 13:28

Do sada je Zapad po pitanju Ukrajine djelovao na način da je to više sličilo kvadriranju kruga: davao joj je dovoljno da ne umre, ali nedovoljno da preživi

Piše: Zoran Meter

Vrijeme je za sumiranje glavnih geopolitičkih događaja u godini 2023. koja uskoro odlazi u prošlost, da se od tamo više nikada ne vrati. Malo tko bi to uopće i želio, barem kada je riječ o politici i ekonomiji.

Naime, ruže su već odavno prestale cvasti i u jednom i u drugom segmentu ljudskog djelovanja, pa se naš svijet, umjesto smjera u „svijetlu budućnost“ kreće prema potpunoj neizvjesnosti i nikad većim rizicima sigurnosnog, ekonomsko-socijalnog i svakog drugog karaktera.

Umjesto zadovoljstva i optimizma, dominira pesimizam, a zadovoljni su, ili se pak nadaju boljem, još samo oni koji su zaokupljeni trivijalnim temama kojima narode svijeta zabavljaju (čitaj zaglupljuju) sveprisutni mediji zaduženi za ispiranje mozga kojeg je ionako sve manje.

Učestali summiti i jalovi sastanci ukazuju na alarmantnost stanja

S druge strane najmoćniji svjetski političari i zemlje koje predvode nastoje sve opasniju situaciju u svijetu i dalje (za)držati pod kontrolom. Svjesni su, naime, da su poluge i mehanizmi kojima se donedavno upravljalo jednopolarnim svijetom pod američkim vodstvom uspostavljenim nakon završetka Hladnog rata i sloma komunističkog lagera potpuno istrošeni i iscrpljeni.

Zapravo, što se oni više sastaju i mudruju, retorika i antagonizmi između njih postaju sve oštriji umjesto da je obratno. Time se i definitivno potvrđuje ono što se još do jučer na Zapadu nije željelo priznati: jednopolarni svjetski poredak je mrtav, a rodio se policentrični (multipolarni) svijet.

Izgled novog svijeta

S jedne strane je združeni zapad pod vodstvom i punom dominacijom SAD-a kojeg svi ostali moraju slijediti (zapravo dobrovoljno su podložili svoje ključne interese ključnim američkim), dok je s druge strane Globalni jug (još ga se nerijetko naziva i „Globalna većina“) koji je još uvijek amorfan – po ustrojstvu niti približno čvrst kao Zapad u kojem postoji jasna hijerarhija tj. mjesto koje svakoj od zemalja pripada.

Međutim, Globalni jug sada prolazi kroz izrazito dinamične procese političkog i ekonomskog karaktera (o onim vojno-sigurnosnim još je prerano pomišljati). On jasno artikulira svoj stav kako ga više ne zanima svijet u kojem Zapad odlučuje o njegovim ključnim potrebama, modelima razvoja, o njegovim financijama, sigurnosnim pitanjima (o ovom posljednjem još i više nakon izraelskog rata u Gazi). Zato ubrzanim koracima grabi prema statusu onog pola čiji se stavovi i interesi više neće moći ignorirati. Hoće li se Globalni jug uskoro čvršće strukturirati u okviru nekog formata poput BRICS-a ili pak nekog drugog – ostaje tek za vidjeti.

Pretpostavljam, s obzirom na trendove i dugu listu zemalja koje čekaju u njegovom predvorju, da će to upravo biti BRICS jer ima globalni karakter (za razliku od također respektabilnog SCO koji je ipak usmjeren na Aziju) s obzirom kako ga čine zemlje s većine kontinenata (uz izuzetak Sjeverne Amerike i Australije).

Pritom su unutar Globalnog juga pojedine ključne zemlje poput Kine i Rusije već potpuno odabrale smjer samostalne vanjske politike, bez dopuštanja miješanja u svoje unutarnje stvari bilo kome izvana. Rusija takvu politiku, kao jedina zemlja svijeta sada i vojno potvrđuje u neposrednom sučeljavanju s čitavim Zapadom na ukrajinskim bojišnicama, što sigurno nije ugodna uloga ali svakako nosi i svoje globalne geopolitičke benefite što se najbolje vidi kroz činjenicu da Rusiji gotovo nitko izvan združenog Zapada nije okrenuo leđa usprkos snažnim američkim diplomatskim pritiscima da se to učini).

Na najboljem putu prema potpuno samostalnoj vanjskoj politici nalazi se i još jedna ključna zemlja – Indija, koja je i ove, krajnje složene godine zadržala svoj višedesetljetni smjer nesvrstavanja. Ona za sada igra krajnje osjetljivu igru istodobne vojne suradnje sa SAD-om (tu potonjem Indija u određenoj mjeri podilazi jer joj je i samoj u interesu sprječavanje jačanja vojnog utjecaja Kine u zoni Indijskog oceana), vojno-tehničke i ekonomske suradnje s Rusijom, i gospodarske suradnje s Kinom. I igra ju, to priznaju svi – jako dobro. Ništa čudno – Indija je jednostavno svjesna svog strateškog geografskog položaja u zoni Indopacifika, svoje veličine i rastuće snage u svim sferama.

Urušeni mehanizmi

Dakle, multipolarni je svijet rođen – i to je jedno od najvažnijih obilježja po kojem će biti upamćena 2024. godina. Raspad dosadašnjeg ustroja svijeta nedavno je osobno priznao i američki predsjednik Biden, što, naravno, nikako ne znači da su Sjedinjene Države odustale sada već ne od hegemonije koje više ionako nemaju, već od svog vodstva iako se i ovome opiru Kina i Rusija, koje su, kako je i navedeno, odabrale smjer samostalne vanjske politike.

Međutim, u tom novom svijetu više ne postoje nikakva pravila niti mehanizmi koji su vrijedili do sada i koji bi osiguravali njegov siguran razvoj, isključujući pritom mogućnost izbijanja opasnih konflikata.

Ujedinjeni narodi i njegovo Vijeće sigurnosti (VS) pokazuju se zastarjelima – nemoćnima za rješavanje bilo kojeg važnijeg sukoba oko kojeg se danas prelamaju interesi najmoćnijih zemalja svijeta. U VS se ulažu veta kao nikad ranije na različite prijedloge rezolucija. Čak se i pojedine, koje su već ranije uvedene, ili otvoreno krše ili ih se proglašava zastarjelima. Jedna od takvih je, nedvojbeno, i ona o nužnosti stvaranja samostalne Palestinske Države.

Izrael režirao Apokalipsu

Godinu na izmaku obilježit će nedvojbeno, uz onaj ukrajinski (kao i prošle godine), i rat Izraela protiv Hamasa nakon što je ovaj 7. listopada počinio neviđeni masakr na jugu Izraela, uz granicu sa svojevrsnim novovjekim koncentracijskim logorom – pojasom Gaze, okruženog sa svih strana (osim zapadne gdje ju oplakuje Sredozemno more) visokim zidom, bodljikavom žicom i suvremenim kamerama i detektorima koji bilježe svaki pokret i zvuk da netko iz nje ne bi slučajno nenajavljeno izišao. Izrael opskrbljuje Pojas Gaze vodom i strujom, a o svemu se ostalom više-manje moraju brinuti siromašni „logoraši“ pričemu ih najveći broj ovisi isključivo o dopremi humanitarne pomoći koja je pak bila znatno reducirana u vrijeme Trumpove administracije.

U Hamasovom napadu poginulo je oko 1200 Izraelaca, a u Izraelskoj vojnoj kampanji koja je potom uslijedila, do sada je u Pojasu Gaze poginulo oko 16 tisuća civila, od čega, prema podacima UN-a, više od 4000 djece. Izrael nedvojbeno ima pravo na samozaštitu i borbu protiv terorizma svim sredstvima, kao i svaka druga zemlja svijeta, ali način na koji to čini i metode koje pritom koristi u Gazi definitivno zlouporabljuju spomenuto pravo s obzirom kako brutalno krše sva relevantna načela humanosti i međunarodnog humanitarnog prava. To nisu moje riječi, već riječi brojnih predstavnika UN-a i svjetskih političara. Do te mjere da većina njih sada poziva na hitnu uspostavu Palestinske Države sukladno rezoluciji UN-a. I to ne traže samo islamske ili arapske zemlje. Prošlog je tjedna službeni Madrid upozorio EU da će u slučaju nastavka izraelske vojne kampanje u Gazi Španjolska samostalno priznati Palestinsku Državu.

O nužnosti njene uspostave proteklih dana govori i američki predsjednik Biden. Međutim, to nije ništa novo, jer brojne američke administracije odavno govore o tome kao o potrebi, ali u praksi su uvijek redovito na strani izraelskih interesa. Tako će vjerojatno biti i sada, iako je pritisak međunarodne zajednice po tom pitanju na Washington postao golem pa mu, kao nikada do sada, prijeti opasnost od dodatnog gubitka ugleda i povjerenja. To po SAD može biti krajnje neugodno u kontekstu aktualne borbe za preustroj svijeta kojeg vodi s druge dvije suparničke zemlje – Kinom i Rusijom, koje također vrše snažan pritisak na Izrael da završi rat i omogući uspostavu samostalne palestinske države.

Što će od svega toga na kraju biti za sada nitko ne zna.

Poznato je samo da u dosadašnjem izraelskom obračunu s Hamasom puno više od potonjeg stradavaju civili čiji su domovi u milijunskoj Gazi sravnjeni sa zemljom, a da slike koje stižu ukazuju na apokalipsu 21. stoljeća. Gaza danas izgleda poput ruskog Staljingrada ili njemačkog Dresdena u Drugom svjetskom ratu.

Hamas je posvuda

Izrael tvrdi kako s napadima na Gazu neće stati dok Hamas ne bude vojno i politički potpuno eliminiran. Ali Hamas je zapravo posvuda, i ne samo na tlu Palestine već i diljem Bliskog istoka pa je pitanje kako to učiniti. Hamas je i ideološka i vojna i politička organizacija koja se nedvojbeno u svojim ciljevima stvaranja Palestinske Države služi i terorističkim metodama što je dokazao i spomenuti napad od 7. listopada. Sponzori su mu također posvuda, od Katra gdje mu je i političko sjedište, preko Turske pa čak i pojedinih europskih, prije svega njemačkih struktura. Hamas, npr. nije ni u Europi posvuda označen kao teroristička organizacija, poput u Norveškoj ili Rusiji.

Izraelski planovi ukazuju kako on ne želi nakon rata uspostaviti vlast nad Gazom (to bi značilo, da osim održavanja sigurnosti istu mora i obnoviti i osigurati normalan život stanovnicima što bi bilo vrlo skupo (Izrael ima dovoljno i vlastitih ekonomskih briga). On bi najradije da se u Gazi smjeste postrojbe arapskih zemalja i da arapske zemlje tamo preuzmu vodeću ulogu, ali one to ne žele i zahtijevaju da njom upravljaju sami Palestinci. Zato Izrael sada traži da Gazom, kao uz Zapadnu obalu (rijeke Jordana) drugim subjektom Palestinske samouprave (autonomije) upravlja središnja palestinska vlada iz Ramallaha.

Ostarjeli Mahmoud Abbas bez autoriteta

Međutim, tamo je na vlasti ostarjeli, gotovo 90-godišnji (preciznije 88) Mahmoud Abbas (pravo ime mu je Abu Mazen) koji već odavno, kao i njegov Fatah ne predstavlja autoritet ni za Palestince na Zapadnoj obali a kamoli one u Gazi koji redom podupiru Hamas.

Hamas, koji je, svojedobno, nakon uspostave Palestinske samouprave u Gazi odnio uvjerljivu pobjedu nad Fatahom brzo se na krajnje oštar način obračunao s pripadnicima Fataha. Njih smatra izdajicama palestinske borbe za svoju državu nakon smrti karizmatičnog vođe Jassera Arafata 2004. godine – simbola palestinskog otpora i vođe PLO-a.

Iako se službeno negira, često se govori da je Izrael podržavao Hamas i u njegovu formiranju i u ustoličenju u Pojasu Gaze (o tome odavno otvoreno govore i pojedini utjecajni izraelski analitičari) kako bi razbio unutarnje palestinsko jedinstvo. Da Hamas nije bio na vlasti Izrael bi morao pregovarati s jedinstvenom vladom Palestinske samouprave, a ovako je ona razdijeljena i ideološki i interesno. Hamas preferira oružanu borbu i štoviše – uopće ne priznaje pravo Izraela na svoju državu na zemlji koju on smatra palestinskom, dok je Fatah skloniji pregovorima s Izraelom, nadajući se da će tako lakše stići do konačnog cilja.

Fatah u problemu

Loše po Fatah je to što ti pregovori već godinama pa i desetljećima ne daju rezultata čak ni na područjima koje on kontrolira, pa se na Zapadnoj obali već duže vrijeme intenzivira izgradnja nelegalnih židovskih naselja usprkos oštrim prosvjedima vlade u Ramallahu koja to smatra javnom otimačinom palestinske zemlje što u biti i je.

Na to, kao na potpuno neprihvatljivo Izrael postojano upozoravaju i iz EU, kao i sama Bidenova administracija. Međutim, sve je uzalud. Taj proces ne samo što se ne zaustavlja, već je i sve dinamičniji što frustrira Palestince na Zapadnoj obali i ruši autoritet Abbasove vlade, što pak pogoduje Hamasu.

Drugim riječima, Izraelu, ako stvarno i zauvijek želi riješiti palestinsko pitanje i problem terorizma, pobjeda u ratu u Gazi koja će biti neupitna s obzirom na potpuni nesrazmjer snaga neće biti dovoljna. Ona će definitivno dovesti do smanjenja terorističkih akcija u kratkoročnom, pa možda i u srednjoročnom razdoblju, ali nove generacije Hamasovih simpatizera već stasaju diljem regije. U tome će im sigurno pomoći spomenute apokaliptične slike i u novo doba neviđena stradavanja i patnje civila koja ih prate.

Osim toga, ako će željeti normalizaciju odnosa s arapskim susjedima i moćnim zaljevskim monarhijama Izrael će nakon brutalnosti koju je pokazao u svom odgovoru na prethodnu zločinačku akciju Hamasa nedvojbeno morati krenuti u ozbiljno i konačno rješavanje palestinskog pitanja. U protivnom, one (brutalnosti) će biti vječni izvor nestabilnosti na Bliskom istoku, pri čemu Izraelu nitko ne može jamčiti da će zauvijek moći uživati zaštitu SAD-a ili da se neće pojaviti druge moćne silnice koje će otvoreno stati na stranu Palestinaca i koje se neće moći ignorirati.

Benjamin Netanyahu je definitivno potrošna roba, osuđen na gubitak vlasti čim se rat završi, pa će ulogu eventualnih mirotvoraca dobiti neke nove političke snage. To neće biti tako brzo, ali će prije ili kasnije do toga morati doći ako i sam Izrael kao država želi opstati u moru arapskog svijeta i velikih i snažnih islamskih država u svojoj blizini – Turske i Irana.

Ukrajinska kvadratura kruga

Ukrajinski rat, do izbijanja spomenutog izraelskog, definitivno je bio u fokusu političke i medijske pozornosti svijeta u 2023. godini.

Bez ikakve sumnje obilježio ga je potpuni neuspjeh ukrajinske ljetne protuofenzive u koju su velike nade polagali ključni ukrajinski sponzori na zapadu, kao na onu koja će konačno dovesti do prijeloma. Ako već ne do potpunog ruskog poraza, onda barem do vraćanja velikog dijela okupiranog teritorija pod vlast Kijeva. To bi mu onda omogućilo sjedanje za pregovarački stol s Moskvom pod puno povoljnijim uvjetima, i koje bi ova na kraju bila primorana prihvatiti sukladno prije svega zapadnim interesima.

Računica je to, naravno, bila bez krčmara – u konkretnom slučaju Moskve koja je smatrala nešto potpuno drugo i nije se našla impresioniranom sveprisutnim medijskim najavama o nanošenju velikog vojnog poraza njenim snagama. Takve su najave bile dobrim dijelom posljedica neočekivanih neugodnih ruskih poraza prošle jeseni u Harkovskoj oblasti i na južnoj desnoj obali Dnjepra, u široj zoni grada Hersona.

Krah spomenute protuofenzive, koji više nitko ne negira ni u samoj Ukrajini iako se to službeno takvim ne naziva – doveo je i do prvih velikih trzavica između predsjednika Zelenskog i vojnog vrha na čelu sa zapovjednikom Glavnog stožera generalom Valerijem Zalužnim.

Britanski The Economist u tekstu pod naslovom „Russia is poised to take advantage of political splits in Ukraine“ (Rusija je spremna iskoristiti političke podjele u Ukrajini) od 28. studenog piše o naglom padu rejtinga Zelenskog, i obratno – o rastu popularnosti Zalužnog.

U tekstu se, između ostalog, navodi slijedeće: „Interne ankete koje je pregledao The Economist pokazuju da je predsjednik, nekoć hvaljen zbog svojih doprinosa obrani zemlje, okaljan skandalima s korupcijom u vladi, a smjer kojim zemlja ide izvor je sve veće zabrinutosti. Brojke za studeni pokazuju da je razina povjerenja u predsjednika pala na 32 posto, a to je upola manje od povjerenja u generala Zalužnog (70 posto). Popularnost glavnog ukrajinskog obavještajca, Kirilla Budanova, također je viša od Zelenskog i iznosi 45 posto.“

Ovaj osvrt o ukrajinskom ratu sažeo bih u konstataciji kako je sigurno samo to da ništa nije sigurno.

Rusija je svojevoljno ušla u rizičan rat (neovisno o tome je li mislila da će stvar riješiti puno brže ili ne, sigurno je znala da je svaki rat rizičan!), dok je Zapad na čelu sa SAD-om svjesno ušao u rizik, determinirajući ukrajinski rat kao po sebe egzistencijalan iako on to nije (može biti i je jedino negativan po pitanju zaštite njegovih globalnih geopolitičkih interesa a nikako same fizičke opstojnosti) – također misleći da će se stvari odvijati nekim drugim smjerom.

Međutim, umjesto ruske – izložene neviđenim sankcijama – zapadna je ekonomija ona koja, neočekivano, sada grca u većim problemima. Ruskim nepristajanjem na poraz i njenim okretanjem Globalnom jugu – prije svega Kini kao svom najvažnijem partneru i ključnom zaštitniku na međunarodnoj političkoj areni, ukrajinski rat doveo je do toga da i sigurnosni rizici po sam Zapad sada postaju veliki. Jer eskalacija sukoba moguća je u svakom trenutku, a dijalog između Zapad i Rusije de facto je prekinut.

Farsa sa OESS-om

Zato me ne čudi što je ruskoj vanjskopolitičkoj delegaciji na čelu sa Sergejem Lavrovom za mnoge neočekivano Sjeverna Makedonija uputila poziv za sudjelovanje na prošlotjednom summitu OESS-a u Skopju. Za razliku od Poljske koja to prije godinu dana nije učinila, ne želeći im izdati vizu, jedna se mala balkanska zemlja, prepuna svojih problema, usudila na takav potez. Jasno je, naravno, da Skopje to nije moglo učiniti bez američkog blagoslova, bez obzira što je State Department službeno objavio kako se putovi Lavrova i državnog tajnika Antonyja Blinkena na tom sastanku neće „ukrstiti“ i time želeći „oprati ruke“ što je u Skopje stigao omrznuti Lavrov.

Jednako kao i bugarska igra, gdje je Sofija otvorila svoj zračni prostor za dolazak Lavrova u S. Makedoniju, ali ne i za njegovu glasnogovornicu Mariju Zaharovu koja je u makedonsku prijestolnicu morala preko Grčke koja je odmah ponudila tu opciju.

Što će biti s OESS-om, kojeg čini više od 50 država i koji je formiran s ciljem osiguranja europske sigurnosti i stabilnosti (što mu govori i ime), ne znam. Hoće li, kako to Moskva sada smatra postati besmislen s obzirom da je postao kako kaže „filijala SAD-a i NATO-a“ ili će se vratiti svojim korijenima i postati ponovo platforma za dijalog s Rusijom? Za sada se ovo drugo čini puno manje izglednim, ali nikada se ništa ne treba ni unaprijed ni zauvijek odbacivati.

Kako god bilo OESS sigurno nije u stanju završiti ukrajinski rat.

Taj je rat, zapravo, sada nerješiv problem jer je Zapad svojom politikom u Ukrajini ušao u „slijepu ulicu“ iz koje teško može izići neokrnjen.

Do sada je, naime, djelovao na način da je to više sličilo kvadriranju kruga: davao je Ukrajini dovoljno da ne umre, ali nedovoljno da preživi.

Zapad u stupici, ne manjoj od Rusije

Zapadu, međutim, više ne odgovara čak niti status quo, tj. pokušaj pregovora između zamrzavanjem sukoba po korejskom modelu, s obzirom na loše startne pozicije Kijeva zbog propasti protuofenzive. Bilo bi puno bolje i po Zapad i po Kijev da se u to krenulo prije same ofenzive, kada je u Ukrajini još vladao pobjednički duh temeljen na spomenutim prošlogodišnjim pobjedama.

Ovako, da bi Zapad pokušao promijeniti stanje u po sebe bolje, bit će primoran Kijevu početi isporučivati pomoć u sve suvremenijem oružju (što može do krajnosti povećati rizik od njegovog neposrednog uvlačenja u sukob s Rusijom što nitko ne želi), dok će, paralelno, poljuljani borbeni duh Ukrajinaca pokušati podići snažnijom retorikom da će Ukrajina jednom sigurno ući u EU i NATO, pa da se onda za tako nešto isplati i dalje boriti.

U gore navedenom članku The Economista u ovom kontekstu piše i slijedeće:

„Pukotine su se pojavile ne samo na (ukrajinskoj, op.a.) političkoj sceni, nego i u odnosu vojnog zapovjedništva i političkog vrha. Koliko znamo, odnos između predsjednika Volodimira Zelenskog i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Ukrajine Valerija Zalužnog je užasan. Prva izvješća o njihovim nesuglasicama pojavila su se prošlog ljeta“ …

„Na fronti se situacija za Rusiju prilično dobro razvija. … Ukrajina, naprotiv, ne može mobilizirati stanovništvo. Vojno zapovjedništvo regrutira toliko malo ljudi da ih jedva ima dovoljno za nadoknadu prirodnih gubitaka na prvoj crti. Ako je na početku sukoba većina mobiliziranih znala za što se bore, sada se malo tko od novaka želi boriti. … Sumnje u napredak sukoba u zemlji i inozemstvu počinju prodirati u prve redove bojišnice. Do sada nisu značajnije utjecale na ponašanje vojnih osoba i njihov moral. Ali to je to za sada.“ …

„Svi (na fronti, op.a.) pričaju samo o tome kako preživjeti. “To nas tjera da se borimo bez obzira što se dogodilo u Kijevu ili Washingtonu”, – zaključuje se u tekstu The Economista kojeg možete pogledati na poveznici.

Kissinger napustio sluđeni svijet koji nije završio onako kako je očekivao

I tako, kao da je znao da svijet ulazi u novu eru i da je ona njegova, koju je i osobno obilježio zauvijek završila – prošli nas je tjedan napustio „arhitekt“ američke vanjske politike Henry Kissinger. I kako to često biva kod velikih ljudi žrtva je krajnosti: od jednih nekritički kovan u zvijezde, a za druge nesumnjivi ratni zločinac. Sam sebe vjerojatno nije smatrao nepogrešivim, kao i svaki pravi intelektualac.

Na američkoj političkoj sceni i vezano uz nju ostao je „posljednji Mohikanac“ iz redova velikana tamošnjeg realizma. Osoba, koja je kao rijetko koja do tada (a posebno danas kada toga više gotovo i nema) imala moć spoznaje onoga što suprotna strana (SSSR, Kina, sada Rusija) misli o nekom globalnom problemu u kontekstu svojih nacionalnih interesa, i koja je smatrala nužnim da se takve stvari uzimaju u obzir prije donošenja konkretnih američkih odluka.

U post-Kissingerovo doba američka politička elita (a sve više i ona analitička s obzirom da o njoj financijski ovisi) učinila je potpuni otklon od realizma u korist neoliberalizma odnosno globalizma prema američkim pravilima.

Njihova je politička filozofija dijametralno suprotna onoj Kissingerovoj: polazi od pretpostavke nužnosti poduzimanja prvog koraka, a onda će se pratiti kako suparnička strana reagira i pritom nastojati sve čvrsto držati pod kontrolom.

To je krajnje rizična strategija koja se de facto oslanja na pretpostavku da se suparnik neće usuditi (prije svega vojno) suprotstaviti SAD-u s ciljem izbjegavanja Trećeg svjetskog rata. Poglavito je to vidljivo u sadašnjoj Bidenovoj administraciji i njenom sukobu prije svega s Rusijom u Ukrajini, a onda i Kinom – po pitanju Tajvana.

Drugim riječima temelji se na psihologiji, odnosno pretpostavljenom strahu protivnika, a potpuno odbacuje geopolitičke i nacionalne interese suparnika kao one koji mogu biti presudni za njihovu reakciju.

I u tome leži sva nevolja i mračna perspektiva današnjega svijeta. Kissinger je otišao u grob s bolnom spoznajom da su američke elite iz tzv. duboke države odbacile njegove čuvene formule koje su SAD-u jedino jamčile globalnu dominaciju: Sjedinjene Države se nikada ne smiju dovesti u poziciju da vode istovremeni rat protiv Rusije i Kine. To je sigurna gubitnička pozicija, smatrao je Kissinger, a poglavito je to ona koja bi zbog američke politike dovela do stvaranja savezništva između Moskve i Pekinga. Kissinger je, k tome, krajnje zastrašujućim scenarijem smatrao i uspostavu čvrstog azijskog trojnog saveza između Rusije, Kine i Irana.

Vrhunski intelektualac, geopolitičar, povjesničar i filozof sigurno je dobro znao o čemu govori.

Na njegovu žalost, navedenim crnim scenarijima po SAD u gotovo identičnom obliku upravo sada svjedočimo. Od Zapada sotonizirani Putin upravo je trijumfalno stigao u posjet Saudijskoj Arabiji i UAE, da bi već idući dan u Moskvi ugostio iranskog predsjednika Ebrahima Raisija. Pritom mu leđa čuva velika Kina.

Okreće li se Kissinger u grobu u koji je tek položen?

Podijelite:

Facebook X / Twitter WhatsApp Viber