Patrick Ravily, nije bio Sarajlija, nije bio ni Bosanac, a ni Hercegovac. Bio je Francuz i oficir žandarmerije.
Opsada Sarajeva zapamćena je kao najdzuža opsada modernog doba, trajala je 44 mjeseca, mnogi su bili svjedoci monstruoznih dešavanja, svakodnevnog bombardovanja i borbe za život prkosnog sarajevskog naroda.
Patrick Ravily, nije bio Sarajlija, nije bio ni Bosanac, a ni Hercegovac. Bio je Francuz i oficir žandarmerije. Te zime 1993. godine dobrovoljno se prijavio kao volonter koji će sve do 1994. godine rukovoditi Vojnom policijom u opkoljenom Sarajevu.
Kako kaže, suočen sa surovom realnošću koja se odvijala na samo dva sata leta od Pariza, nije mogao ostati pasivan. Nakon 32 godine odlučio je napisati knjigu o došavanjima u Sarajevu, pod opsadom, kojima je lično svjedočio. Posjetio je Sarajevo i govorio za Hayat o svojoj knjizi „Sarajevske suze: Razočarenja jednog plavog šljema“
Glavni lik knjige je Sarajevo, kaže Patrick i ističe da je ova knjiga za njega određeni vid katarze. Dolazi iz Normadije, zemlje koja se također suočila sa strahotama rata, više ne radi kao oficir, ali nastoji održati kontinuitet humanitarnih akcija za udruženja koja pomažu bolesnoj djeci ili djeci s poteškoćama u razvoju.
Sadržaj knjige tretira, za njega, najstrašnije trenutke koji su mu ostali urezani u sjećanju. Kada govori o knjizi, kaže:
„Ona je počast Sarajevu, bosanskom narodu, svim civilnim žrtvama i mojim kolegama plavim šljemovima – uglavnom mladim ljudima koji su došli ovdje, a neki se nikada nisu vratili ili su se vratili ranjeni i traumatizovani.“
Život je pun iznanađenja, stoga je i Patrick tokom boravka u Sarajevu stekao ratnog druga, Ensada Adilovića, kako navodi njihovo prijateljstvo mu je donosilo predah od užasa koji su svakodnevno živjeli. Njihovog prvog susreta se i danas sjeća, kaže:
„Ensada sam upoznao početkom oktobra 1993. godine, kada je eksplodirala granata na oklopnom vozilu francuske vojske. To se dogodilo kod Zetre. Kasnije smo se više puta sretali te me je pozvao me u svoj dom da upoznam njegovu porodicu.“
Iskreno prijateljstvo
Dijete Sarajeva i dugogodišnji profesionalni fotograf, Ensad Adilovć, njihovo prijateljstvo opisuje kao iskreno i nezaboravno.
„Dešavanja u Sarajevu su njega veoma dojmila, on ovu knjigu naziva kao psihoterapijom i kao nekakav dug moralni da se oduži gradu, državi i narodu Bosne i Hercegovine“, naglasio je Adilović.
Patrick je tokom te godine vodio sekciju Vojne policije u Sarajevu, čije su misije bile veoma široke. Pored onih lijepih uspomena na braću po oružju, sjeća se i onih najstrašnijih. Kobnog 5. februara zadesio se na tržnici Markale i svjedočio masakru koji se desio. Prisjetio se i tog svjedočenja:
„Prolazio sam pored pijace, parkirao vozilo oko 300 metara dalje i prepoznao tri prijatelja na pijaci. Htio sam im se javiti, a tada je, tačno u 12:15 sati, došlo do snažne eksplozije. Nakon eksplozije pokušao sam im pomoći. Uz moje prijatelje bila je i žena koju sam držao za ruku dok je umirala. To mi je ostalo urezano u sjećanje zauvijek.“
Kultura sjećanja je veoma važna za buduće generacije kako bi danas mogli poznavati historiju svoje domovine i da strahote tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu ne ponove. Patrick govori:
„Važnost pisanja o ovom ratu je u tome da se pokaže kako fanatizam, netolerancija i pretjerani nacionalizam manjine mogu dovesti do najgoreg. Bosanci, stanovnici Sarajeva, teže zajedničkom životu u harmoniji. Sjetimo se perioda prije Olimpijade, pa i mnogo ranije. Uostalom, na vrlo malom prostoru možete vidjeti džamiju, katedralu, pravoslavnu crkvu i sinagogu – pravi mali Jerusalim.“
Svoj povratak u Sarajevo, opisao je kao posjetu ispunjenu mnogim emocijama. Kaže da je Sarajevo grad ljubavi za sve te ističe da nije bilo jednostavno, ali najviše ga je usrećio ponovni susret sa Ensadom, njegovom porodicom i činjenica da Sarajevo opet živi, multikulturno i puno života.
Mostovi prijateljstva, a ne mržnje
Ensad Adilović, njegov ratni drug, sada je bio u ulozi vodiča, prisjećajući se lijepih dana, uputio je poruku mladim ljudima:
„Poruka za mlade ljude, gradite mostove prijateljstva, a ne mostove mržnje. Niko od nas nije birao mjesto rođenja, roditelje niti vjeru. Bog je jedan, On određuje naše sudbine i moramo svakog poštovati. Naravno, dobronamjernog i miroljubivog.“, kaže Ensad.
Za kraj Patrick je poručio da mir i sloboda nikada nisu zauvijek zagarantovani te kao glavni motiv pisanja o svojim svjedočanstvima ističe ljubav koju je dobio iz Sarajeva i prijateljstvo rođeno pod opsadom koje živi i nakon 32 godine.