Poznate ličnosti: Hasan Kikić

Poginuo je 6. maja 1942. godine od četničke zasjede kod sela Rapta pod planinom Čemernicom između Mrkonjić Grada i Skender Vakufa.

"I pričala mi je svoju sudbinu Munira Kikić, kći Mehmeda Đulbegovića, udata za Hasu Kikića. Rođena u Gradačcu, izrodila je s njime dvadesetero (Bosanski natalitet!) Osam je sinova pothranila. Četiri su joj poginula u NOB-i, a do sina Hasana, koji joj je bio šesto dijete, umrlo joj je pet sinova. Jednom je rodila dvojančad. I kad je njega rodila, najdela mu je muževo ime da joj ostane živ. Kako je rodila sina, zamotala ga je u nov »tulbent« i izmjerila na kantair, i koliko je bio težak, onoliko pirinča davala »sjerotama« ženama u tri kuće. I tako sedam godina davalala za njega. Svaki put na godišnjicu rođenja bi ga izmjerila i onoliko pirinača podijelila, koliko je on bio težak. Kad se rodio, bilo u njemu deset litara, dvije i po oke (3,2 kilograma)".

Ovu priču o rođenju književnog gorostasa Hasana Kikića zapisao je 1958. godine Alija Isaković, dok je boravio kod Kikićevom rodnom kraju i razgovarao s majkom Munirom, sa željom da spozna kako je nastao speficičan Kikićev književni stil.

Hasan Kikić, bosanskohercegovački književnik i revolucionar, rođen je u Gradačcu 20. augusta 1905. godine. Svojim književnim i revolucionarnim djelom njegovao je širenje progresivnih i humanih vrijednosti.

Otac Haso porijeklom je iz jednog posavskog sela. Radio je kao školski podvornik. Majka Munira porijeklom je iz osiromašene posjedničke porodice.

Hasan je osnovnu školu završio u rodnom mjestu.

Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu.

Idilu u bosanskoposavskom kraju prekida I svjetski rat koji jedanaestogodišnjeg Hasana pretvara u hranioca porodice, dok za to vrijeme njegov otac ratuje u Italiji. Hasan postaje gonič goveda i o tom teškom životu pisat će u svojoj noveli “K. und K. goveda”. U Gradačcu je našao materijale za niz novela kao što je i “Historija be-ha čaršije”. Obje ove novele su dio “Provincije u pozadini”, najboljeg djela Hasana Kikića.

Nastavlja školovanje na Višoj dječačkoj školi u Derventi od 1919. do 1922. Prema sjećanjima školskih drugova (Abduselam Abdulahović) Hasan Kikić je bio poznat kao dobar slikar i muzičar, te je dodatna sredstva zarađivao crtajući za druge učenike. Zbog sudjelovanja u jednom “crvenom đačkom štrajku” i sukoba sa direktorom, zajedno sa Ilijom Grbićem, morao je napustiti Derventu, ne završivši školu. Odlazi u Zagreb, gdje uz pomoć dajdže Đulbegovića iz Sombora završava Učiteljsku školu– maturirao je 19. juna 1926. godine.

Školske 1927/28. godine bio je učitelj u selu Hajdarovići kod Zavidovića, a od 5. oktobra 1928. do 30. augusta 1929. u Osnovnoj školi u Rogatici, s kratkim premještajem (uj esen 1930. ) u Ustipraču…

Od 1. septembra 1932. do 18. oktobra 1936. godine službovao je prvo kao učitelj, a potom kao upravitelj Osnovne škole u Gornjem Sjeničaku kod Vrginmosta. Od oktobra 1936. do 24. febraura 1940. godine bio je učitelj i upravitelj Osnovne škole u Pisarovini.

Još dok je radio kao učitelj u Bosni, privatno je polagao gimnaziju, a od 1934. do 1938. godine vanredno je studirao Pravni fakultet u Beogradu i završio ga 31. oktobra 1938. godine. Godine 1940. premješten je u Zagreb, gdje je 26. februara 1940. godine dodijeljen na rad Prosvjetnom odjelu Banovine Hrvatske.

Od samog dolaska u Hrvatsku kreće se u krugu naprednih lijevo orijentiranih intelektualaca, političara, književnika. Zbog ljevičarskog usmjerenja i rada na liniji KPJ vrlo brzo došla pod udar vlasti…

Kao učitelj u osnovnoj školi 1941. godine godine mobilisan je u domobrane. Za vrijeme tzv. NDH dok je bio u Zagrebu skriva iligalce. Dok je bio na službi u Sanskom Most, putuje u Zagreb i odatle prenosi sanitetski i drugi materijal za partizanske odrede u Bosanskoj krajini.

U februaru 1942. godine prelazi na slobodnu teritoriju. U jednoj prilici bio ga je zarobio četnički vođa Uroš Drenović i osudio na smrt, ali on uspijeva da pobjegne i priključuje se Grmečkom partizanskom odredu.

Poginuo je 6. maja 1942. godine od četničke zasjede kod sela Rapta pod planinom Čemernicom između Mrkonjić Grada i Skender Vakufa.

Postoji izvještaj o njegovoj pogibiji, a grob mu se nalazi na partizanskom groblju u selu Račići, Skender-Vakuf, pod brojem 57. Na mjestu pogibije je 1966. godine, u dvorištu škole u selu Rapta organiziran narodni zbor na kojem je otrkivena spomen-česma Hasanu Kikiću.

Prva objavljena pjesma bila je “Pjesma bolesne djevojke” (1926). Prva objavljena priča “Kraj pušnica”(Vijenac, 1927). Inače, nakon prvih objavljenih radova širu afirmaciju stiče 1927. godine kao autor intimističke poezije i proze s folklornom tematikom u zagrebačkom Vijencu, a potom u mnoštvu časopisa (Mlada Bosna, Gajret, Novi behar, Pregled, Zapisi, Književnik, Nova literatura, Srpski književni glasnik, Hrvatska revija, Putokaz, Pečat, itd).

Od 1929. godine uočava se njegovo opredjeljenje za idejno angažovanu književnost u okviru pokreta socijalne literature. Iz Kikićevog pera progovorio je narod, ojađen i pritisnut nevoljama i siromaštvom koje je uzrokovao rat.

Pod pseudonimom Alija Korjenić 1937. godine izdaje i antifašističku brošuru “Šta se događa u Španiji”. Posebno treba spomenuti da on u tom peridu (1937-1939) u Zagrebu s grupom lijevo orijentisanih Bošnjaka javnih radnika izdaje i uređuje napredni časopis Putokaz

Najistaknutija djela Hasana Kikića su: “Provincija u pozadini” (1935.), “Ho-ruk” (1936.) i “Bukve” (1938.). “Provincija u pozadini”, balestritički ciklus iz rata, čini tematsku cjelinu i predstavlja dokument o djetinjstvu pisca i njegovih vršnjaka u teškim godinama Prvog svjetskog rata.

Treća faza, pred rat, odražava se najbolje u novelama “Paligraf”, “Kadro”, “Dedije”, “Lole i hrsuzi” i “Na Suljetovim klupama” (sve pripovijetke su objavljene 1939. godine). Poslije toga nije štampana nijedna nova stvar. U proljeće 1942. godine napisao je dramsku aktovku Partizani idu, skeč Gospodin i gospođa Drenović u vezi s prepadom Drenovića u Baraćima.Obje jednočinke, kao i rukopisi četiri romana, su zauvijek izgubljeni u ratu.

"Ova knjiga je dokument o djetinjstvu mojih vršnjaka i mome, o godištu devetsto četvrtom i petom i devetsto šestom, o našoj dragoj prostranoj ravnoj i plodnoj domovini, o majkama i očevima našim i o tome kako se u carsko beha-doba u toj nedavnoj historijskoj beha-prošlosti, rađalo i živjelo i umiralo, o tome kako su prolazile jeseni i proljeća i u njima se pjevalo i plakalo, i gladovalo i mrzilo i ljubilo, o tome kako se odrastalo i začinjalo i kako su kiše padale i magle se vukle i sunca, topla i svilena sunca sjala. Posvećujem je uspomeni mojih dobrih vršnjaka – oni su kiridžije, poslužitelji, pismonoše i stanični nosači i tucači kamena, oni i sada nose bijele i čadorbežne gaće, sa velikim obašvama, i teško i naporno otimaju od života ono najnužnije." (iz uvoda Provincije u pozadini)

(Projekat #BHTelecompredstavlja realizira Politicki.ba uz podršku BH Telecoma)