Čak i kada postoji formalni dogovor, incidenti na terenu nisu rijetkost, pa je teško vjerovati da će ovaj put biti drugačije.
Primirje između Izraela i Libana, dogovoreno uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država, na prvi pogled djeluje kao korak ka smirivanju situacije.
Međutim, kada se zagrebe ispod površine, jasno je da ono više liči na kratku pauzu nego na početak stvarnog mira, navodi The National Interest u analizi.
Glavni problem je u tome što strane u sukobu zapravo imaju potpuno različite ciljeve.
Izrael želi ukloniti Hezbollah, ali to nije jednostavno ostvarivo jer Hezbollah nije samo vojna organizacija.
On ima i političku i društvenu ulogu u Libanu, duboko je ukorijenjen i uživa podršku dijela stanovništva. Zbog toga ga je gotovo nemoguće isključiti klasičnim vojnim sredstvima.
Situaciju dodatno komplikuje činjenica da Hezbollah uopće nije formalni dio sporazuma. Drugim riječima, jedan od ključnih aktera na terenu nije obavezan da poštuje primirje.
Iako su libanske vlasti pristale na dogovor, njihova kontrola nad Hezbollahom je ograničena, što ostavlja prostor za nastavak sukoba bez obzira na potpisani sporazum.
Napetost podiže i prisustvo izraelskih snaga na jugu Libana tokom trajanja primirja. U Libanu se to doživljava kao okupacija, pa je teško očekivati da takva situacija ostane mirna.
Uz to, Izrael je zadržao pravo da reaguje vojno ako procijeni da postoji prijetnja, što u praksi znači da borbe mogu ponovo početi u svakom trenutku.
Ni historija ne ide u prilog optimizmu. Slični sporazumi u prošlosti često su kršeni, a međusobno nepovjerenje je duboko.
Čak i kada postoji formalni dogovor, incidenti na terenu nisu rijetkost, pa je teško vjerovati da će ovaj put biti drugačije.
Sve se to uklapa u širu regionalnu sliku, gdje su odnosi između Izraela i Irana, kao i sukobi na drugim frontovima poput Gaze, dodatni izvor nestabilnosti.
Liban se tako ponovo nalazi u ulozi jedne od ključnih tačaka šireg sukoba, zaključuje analiza.
