Milorad Dodik politički je trgovac par excellence koji vrlo dobro razumije politiku i političke procese.
Sastanak delegacija HDZ-a i SNSD-a u Banjoj Luci samo je potvrdio ono što svaki iole upućeniji poznavatelj prilika o Bosni i Hercegovini odavno zna, piše Faktor.
Milorad Dodik politički je trgovac par excellence koji vrlo dobro razumije politiku i političke procese.
Njegova podrška Južnoj interkonekciji predstavlja potez kojim rješava tri ključna problema.
Jačanje entiteta i provedba strateških interesa
Prvo, ovo je klasični "reket" za Istočnu vezu. Dodik ne daje podršku Južnoj interkonekciji zato što je odjednom zavolio američki tečni plin (LNG), već zato što mu je to jedini način da iznudi saglasnost Sarajeva za plinovod iz Srbije.
On zna da bez "zelenog svjetla" za južni smjer, niko u Federaciji neće potpisati papire za ruski gas na istoku.
Podržavajući Čovića u ovom projektu, on zapravo kupuje prolaz za sopstvene energetske ambicije, pokušavajući naći interes za bh. entitet Rs između Vašingtona i Moskve.
Zahvalnost i lojalnost za ukidanje sankcija
Dodik je shvatio da je imidž "ruskog čovjeka" postao preskup luksuz, u trenutnoj geopolitičkoj situaciji.
Južna interkonekcija je prioritet broj jedan za SAD u BiH. Podržavajući taj projekt, on šalje direktan signal Washingtonu da je spreman na saradnju tamo gdje je to najbitnije.
To je njegova polisa osiguranja u ovom trenutku. Dodik nudi kooperativnost u energetici kako bi dobio popuštanje finansijske omče oko vrata.
Dodik - Čović i "zajednički neprijatelj"
Podržavajući model po kojem bi Južnom interkonekcijom upravljalo novo preduzeće u Mostaru, a ne državni BH-Gas, Dodik brani načelo da se strateškim resursima upravlja na etničko-kantonalnom nivou, a ne iz Sarajeva.
To mu savršeno odgovara jer se uklapa u njegovu širu politiku razvlašćivanja države.
Kada se sve sabere i oduzme, ostaje zaključiti da su Amerikanci "gazde u kući".
Dodikova podrška projektu koji direktno smanjuje utjecaj Rusije na Balkanu jasno pokazuje ko zapravo postavlja pravila igre.
On je izabrao da bude "konstruktivan partner" Zapadu u energetici kako bi sebi kupio političko preživljavanje kod kuće.
Cijena tog preživljavanja je bila javno odricanje od ruskog energetskog monopola, što dokazuje da je u bosanskohercegovačkom čvoru strah od praznog budžeta i američke crne liste jači od bilo kakve bratske ljubavi prema Kremlju.
