U beogradskoj Politici objavljen je tekst dr. Orhana Dragaša, direktora Međunarodnog instituta za bezbjednost pod naslovom "Marija Zaharova i granice poniženja".
Tekst obiluje uvredama na račun Rusije, a autor u uvodu ovu zemlju naziva propalom imperijom.
Tekst prenosimo u nastavku:
Svaka propala imperija ima svoj trenutak poniženja. Kod Rusa, to poniženje nosi visoke štikle i govori kroz mikrofon. Marija Zaharova, portparolka ruske diplomatije, više ne predstavlja državu, nego njezinu frustraciju. Svaka njena rečenica zvuči kao ekvivalent topovskom udaru – bučna, prazna i predvidiva. Ovoga puta njen cilj bili su Aleksandar Vučić i Srbija. Zaharova se „zapitala“ ima li Srbija jednog predsjednika ili više njih, aludirajući na Vučićeve izjave o izvozu srpske municije. To nije pitanje, to je prijetnja. Ton u kojem car pita gubernatora zašto mu se ne klanja dovoljno nisko.
U ruskoj diplomatiji to zovu bratskim savjetom. U svakoj normalnoj državi to se zove – poniženje. Kada Zaharova govori o „bratskoj ljubavi“, Srbija se sjeća računa. Srbija zna da bratstvo na silu nije bratstvo, nego ropstvo. I da se ne može živjeti od uspomena na savezništva koja su Rusiji uvijek bila jeftina na riječima, a skupa po Srbiju.
Da ne idemo u daleku historiju, dovoljno je pogledati samo nekoliko decenija unazad. Rusija je podržavala sankcije protiv Srbije devedesetih. Glasala je za svaku rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom je Srbija kažnjavana. Kada je 1999. trebalo pokazati solidarnost, ruski kontingent s Kosova povučen je prije nego što je i stigao – jer Moskva nije htjela plaćati troškove svog prisustva. Takva „bratska ljubav“ traje dok je besplatna.
To je ono što Zaharova nikada neće reći – da Rusija ne brani Srbiju, nego samo svoje interese. Da im je Srbija potrebna kao medijski toponim u svakom obraćanju: „braća Srbi“, „pravoslavna solidarnost“, „historijska misija“. Iza tih riječi ne stoji ljubav, nego potreba za manipulacijom. Srbija je u ruskoj propagandi uvijek šahovska figura – nikada partner. Zato i nije slučajno što portparolka Kremlja sve više liči na komesara propagande, a ne na diplomatu. U jednoj ruci drži mikrofon, u drugoj megafon. U svakoj izjavi, umjesto razuma – odjek artiljerije. Njena logika je logika opsade: svijet je protiv Rusije, pa svi moraju birati stranu. U takvoj slici, Srbija mora biti „s njima“, jer ako nije – biće protiv. To je politički rekvizit iz 19. vijeka kojeg Moskva nikada nije prestala koristiti.
Srbija danas plaća cijenu ruskih odluka i u energetici. Kompanija NIS, u kojoj ruski „Gasprom“ i dalje ima većinski udio, postala je talac političkih poruka iz Moskve. NIS je kompanija kojom „Gasprom“ upravlja kao da je ambasada, a ne energetski partner.
Kada Zapad i Sjedinjene Američke Države uvedu sankcije, posljedice ne trpi Putin niti ruski oligarsi, nego građani Srbije. NIS je postao simbol ruske ucjene, ne saradnje.
I dok Beograd pokušava pronaći način da otkupi ruski udio, iz Moskve dolaze prepreke. Jer Kremlj zna: dok ima svoj dio u NIS-u, ima i polugu nad Srbijom. I da, NIS je danas pravi simbol tog „bratstva“. Kompanija kojom „Gasprom“ upravlja kao bankom utjecaja – ne kao energetskim partnerom. Kada je zbog ruske agresije na Ukrajinu NIS dospio pod sankcije, Rusija se nije sjetila da su radnici NIS-a Srbi i da ostaju bez posla. Da građani Srbije ostaju bez goriva i energenata. Njima je važno da Beograd ostane ucijenjen, da Srbija ne može disati bez ruskog odobrenja. To nije partnerstvo – to je šahovska partija u kojoj Srbija uvijek igra bijelim, ali nikad ne smije povući potez.
Za razliku od Rusije, Srbija se ne može kockati sopstvenom budućnošću; njoj su potrebni mir, stabilnost i ekonomska snaga – ne ratna pozornica.
