Hrišćani koji vrijeme računaju po julijanskom kalendaru obilježavaju Vaskrs, najradosniji hrišćanski praznik koji simbolizira pobjedu života nad smrću i donosi poruke nade, obnove i vjere. Tim povodom, u intervjuu za magazin Buka, iguman manastira Žitomislići Danilo Pavlović govorio je o izazovima savremenog svijeta, odnosima među ljudima i ulozi religije u društvu.
Govoreći o globalnoj nesigurnosti i ratovima koji obilježavaju današnje vrijeme, Pavlović ističe da strah nije nova pojava, ali da je ključno pitanje kako se čovjek prema njemu odnosi.
Nije prvi put da čovjek slavi Vaskrs u strahu. Ali je svaki put isto pitanje: da li ćemo vjerovati strahu ili vaskrsenju? Strah govori da sve može propasti, dok vjera poručuje da ništa nije izvan Božjih ruku. Kako naglašava, hrišćanin ne živi bez brige, ali ni bez nade, te upozorava da je najopasnije kada čovjek govori u ime Boga, a da ga pritom ne sluša.
Komentarišući političke sisteme poput teokratije, Pavlović smatra da takav oblik vlasti, iako naizgled uzvišen, nosi ozbiljne rizike.
Teokratija zvuči uzvišeno, ali historija nas uči da vlast, kad nema granicu, lako postaje nasilje.
Osvrćući se na podjele unutar društva, kako etničke tako i političke, Pavlović ističe da je suštinski problem u tome što ljudi biraju pripadnost umjesto ljubavi prema drugome.
Crkva nije pozvana da vlada, nego da služi, da opominje i podsjeća na savjest. Kako kaže, vjera uči da je svaki čovjek Božja ikona, ali da ljudi često vide samo etikete. Problem, prema njegovim riječima, nije u neznanju, već u nedostatku volje da se živi u skladu s onim što se zna da je dobro.
Govoreći o inicijativama za zajedničko obilježavanje Uskrsa među hrišćanima, Pavlović naglašava da jedinstvo ne može biti formalno.
Ako se ne sretnemo u srcu, uzalud je susret u kalendaru. Jedinstvo nije stvar datuma, nego duha, ističe on, dodajući da bez pokajanja, smirenja i ljubavi nema istinskog približavanja.
Na pitanje o rastu mržnje i odnosu većine prema manjinama, Pavlović kaže da je razlog jednostavan.
Mržnja je lakša, za ljubav je potrebna snaga. Većina često zaboravlja da joj snaga nije data da tlači, nego da štiti, poručuje, dodajući da se čovjek prepoznaje po odnosu prema onima koji su drugačiji.
Komentarišući stanje u Bosni i Hercegovini, Pavlović ocjenjuje da političari nisu izolovan problem, već odraz društva.
Ako narod pristaje na nepravdu, ćuti i miri se sa lažima, takvu vlast će imati. Nema društva bez odgovornosti, naglašava, uz poruku da nema blagoslova na pohlepi i nepravdi.
Govoreći o sportu i podjelama koje se reflektuju i u tom segmentu, Pavlović ističe važnost prihvatanja različitosti.
Ne trebamo svi misliti isto, ali moramo naučiti da poštujemo jedni druge. Zajedništvo nije uniformnost, već sposobnost da ostanemo ljudi uprkos razlikama.
U poruci vjernicima povodom Vaskrsa, Pavlović posebno se obraća onima koji prolaze kroz teška iskušenja.
Vaskrs nije praznik onih kojima je lako, već onih koji nose svoj krst i ne odustaju. Ako je Hristos pobijedio smrt, nijedna rana nije konačna. Nada nije iluzija, nego odluka.
Na kraju, osvrćući se na pitanja unutar same crkve i potrebu za dijalogom, Pavlović ističe da su razgovori važni, ali da ne smiju biti vođeni pritiskom vremena.
Crkva nije zatvoren prostor, ali svaka promjena mora biti plod odgovornosti i duhovnog promišljanja. Važno je razlikovati suštinu od običaja, jer u suprotnom postoji rizik da se izgubi i jedno i drugo.
