A oni koji očekuju da im se državna lojalnost daje kroz navijačke ili sportske paralele, trebali bi proširiti svoje zahtjeve i državu malo ozbiljnije posmatrati.
U Bosni i Hercegovini sport odavno nije sport, već nešto što se najpribližnije može opisati kao politika obojena sportom.
Prekid intervjua u Jutarnjem programu BHRT-a kada je novinar Zvonko Komšić završio razgovor nakon malo žustrije razmjene rečenica sa svojim gostom, političarem Nebojšom Vukanovićem, postao je tema dana. A suština razgovor je kulminirao kod pitanja novinara:
Da li ćete navijati za BiH na Svjetskom nogometnom prvenstvu? Na to je gost odgovorio da se raduje uspjesima BiH, ali da se ne mogu voljeti dvije žene, aludirajući da je njegov primarni izbor države za koju navija Srbija.
Posebna je to tema, koja ogoljuje sve naše paradokse. Ako zamislimo da je negdje drugo u svijetu prekinut intervju na pitanju za koga neko navija, teško biste povjerovali u to. No, sport u BiH, a često i u regiji nije samo sport, već i politika.
Uspjeh nogometne reprezentacije BiH plasmanom na SP nije samo veliki sportski uspjeh, on je bio nasušna potreba ovoj državi koja je dala energiju i nadu da BiH može i da je možda sport jedina nada i jedino polje gdje se u rasparčanom političkom društvu može tražiti kohezivni element.
No, nije li pomalo i nefer prema samom sportu i sportistima stavljati teret svih političkih i društvenih problema jedne zemlje na sport. Da, sport može pomoći i približiti ljude, ali ne može rješavati višedecenijske nacionalne i socijalne probleme.
U političkom smislu, nakon velikog sportskog uspjeha nogometaša BiH, emocije su te koje su ponijele sve slojeve društva. Onda se pomalo i naivno s jedne strane očekuje da taj divni sportski trenutak izliječi sve naše podjele i političke probleme. Stoga valjda i pitanje jednom političari za koga će navijati. A političar ko političar, pola odgovora će vam možda reci iskreno, nošen emocijom, a drugo pola će kalkulisati baš zbog politike.
Sada se zbog Vukanovićevog odgovora da navija za Srbiju ocjenjuje njegov cjelokupni politički profil. Da li se godinama lažno predstavlja kao korektan političar i alternativa Miloradu Dodku iz Rs-a, ili je možda prikriveni četnik ili nešto treće. Sve se može propitivati, ali se odgovor na to ne bi trebao tražiti kroz pitanje za koga neko navija.
Uostalom, mnogo je političkih situacija i nacionalnih tema na kojima je isti Vukanović mogao tražiti političke poene predstavljanjem sebe velikim Srbinom, ali nije to radio. Reakcije koje su uslijedile samo pokazuju koliko je društvo osjetljivo, nestrpljivo i vođeno emocijom.
Napadi na novinara Zvonku Komšića s druge strane paralelno pokazuju koliko se jedna ovakva situacija želi iskoristiti za drugu vrstu demonizacije. Pa je tako Vukanović, političar tražio sankcije BHRT-a za novinara Komšića.
Uostalom, za koga će navijati bilo koji političar nije ni važno i ne bi trebalo biti primarno važno ni Bošnjacima ni Srbima ni Hrvatima. Ono što jeste važno jeste šta ti isti političari rade na rješavanju stvarnih problema.
Sport je tek usputni folklor, važno kohezivno tkivo, ali ipak usputni folklor. I da, 99 posto političara iz Rs će reći da primarno navija za Srbiju. Situacija koja je zaokupila pažnju javnosti u konačnici ne znači ni da je Vukanović vuk u jagnjećoj koži, nacionalista ili četnik. Više je nesmotreni političar. Niti je Komšić neprofesionalan, već neko ko svoj posao radi iskreno i s emocijama.
A oni koji očekuju da im se državna lojalnost daje kroz navijačke ili sportske paralele, trebali bi proširiti svoje zahtjeve i državu malo ozbiljnije posmatrati.
