Nama su, kao malima, pričali bajke. Sada zaista nema potrebe.
Nekadašnji ministar pravde Federacije BiH, a sadašnji predsjednik GO DF Mostar i zastupnik i skupštini HNK-a Zoran Mikulić u svom stilu često se obrati javnosti na svom Facebook profilu.
Njegov status prenismo u cijelosti:
STUDENT NIJE ZAPALIO ŽITO!
Europska konvencija o ljudskim pravima je solidno štivo, samo ga je, svojevremeno, drug Staljin površno shvatao. Trenutne političke ''elite'' shvataju je još neozbiljnije. Ili možda oni imaju samo nešto malo ležerniji stav prema tim nekim presudama Europskog suda ili moraju šutjeti kako ne bi talasali, kad su se već pobratimili s nacionalistima?
Nemilosrdni pregovarači Trojke dali su sve što su imali, da bi bili primljeni u bratstvo vladajućih. Ne mogu da se sjetim šta sam sve od njihovih ustupaka dosad zaboravio.
Nedovoljnim stazama revolucije, prepustili su se grlatosti nametnutog lidera. Čovjeku, koji je postdiplomski diplomirao, nakon mature na Wikipediji, nepovratno poraženom od selfie diplomatije, univerzum nameće par pitanja: "Evo sve, ali zašto Ramo?'' On je, ovih dana opet, kupovao publicitet po slastičarnama, titule pisao velikim slovom i, obuzet narcisijama, jurišao saopćenjima na neprijateljske bunkere, a potom imao poplavu sopstvenih misli. Procjena štete je u tijeku. Čak je, opijen važnim sastancima, počeo i da iznosi mišljenje, mada je očigledno da ni to mišljenje nije njegovo.Tuđe je. Pa vidi se da mu je za tri broja veće. Slušao sam ga prije par dana. Ne mogu da prežalim što sam, bez ikakve potrebe, ubio nekoliko dobrih moždanih ćelija. Naravno, jasno nam je da... svaka čast inteligenciji i tome slično... i da treba čuti i drugu stranu, ali ovakve ipak diskvalificiraju i iz Zadruge.
Njemu je super raditi u Sarajevu. Dobra raja, super kancelarije, rotacije, ovlasti. Samo još jezik da savlada i eto...
Sve u svemu, ovo se neće riješiti bez nekog žešćeg egzorcizma.
Javnost se ne može oteti dojmu da sve češće posrću oni što su umislili da su, dobijanjem funkcije, postali povijesne ličnosti. Zaista naivno, budući da više nisu sigurni čak ni oni iz udžbenika. Revizijom povijesti, užurbano padaju u zaborav ili još i dalje. Dojučerašnji heroji i ratni zločinci mijenjaju mjesta u knjigama i po trgovima. Kažu da više nisu sigurni ni Kolumbo i Marko Polo. Nešto su, kao, devrili s putnim nalozima i dnevnicama...
I kako sada da vjerujemo povijesti? Izgleda da nije pogodila ni pobjednike.
I posljednji Dragan nije izdržao zamor materijala uzrokovan, za njegov kapacitet, prevelikim brojem TV gostovanja. Njegov pad je, od samog početka, bilo lako predvidjeti. Pao je, kao što Nova godina pada na 31.12.
Kad god je trebalo da donesu neku iole mudru odluku, oni nisu mogli imati kvorum. Ipak, ljudi... nije sramota ako vratite sramotu tamo gdje je nekad bila.
Onaj drugi Dragan je nešto pametniji. Mada, biti pametan, danas je poprilično glupo. Ali on je fiks. Dakle, siguran je k'o predmet u tužiteljskoj ladici.
S druge strane, politika oporbenih stranaka svodi se na deklaracije, saopćenja, godišnjice, poistovjećivanje sa žrtvama i spomenike.
Uglavnom nikad, a i češće, ništa nije onako kako izgleda, a još manje onako kako se predstavlja.
I oporba vrvi samopromotorima srednjeg dometa. Među vladajućima, ali sve glasnije i na drugoj strani, svakodnevno imamo posla sa prevarantima i ''ja pa ja'' egomanijacima koji, ohrabreni tapšanjem po ramenima, pate od nedostatka množine.
Propagandisti najniže razine, trujući medijski prostor, u suštini i služe da se ono što je građansko i nužno odgodi što je moguće duže. Umišljene mesije vrše masovno tekstualno uznemiravanje proglašavajući nedelje borbe protiv tjedna.
Podivljalo domoljublje ne haje za blagodeti na onom svijetu. Sumnjam da postoji drugi svijet. I ovaj prvi je diskutabilan, ali stižu izbori, dan zahvalnosti budžetskih korisnika i onih koji to namjeravaju biti, a još uvijek nasjedaju na jeftinu samopropagandu.
Imamo posla sa... ma, uglavnom, ima posla tko hoće da radi.
Nama su, kao malima, pričali bajke. Sada zaista nema potrebe.
Ove godine, navijački neredi su nešto ranije počeli. Zaboga, pa treba koliko-toliko nadoknaditi ono što će se, uvođenjem skenera, izgubiti u izbornoj noći.
Iako obećanja sve teže prolaze čak i na vlastitim medijima, neće ih faliti do izbora. Što mogu da obećaju danas, ne ostavljaju za sutra. I naredni izbori su povijesni, naravno. Što bi oni bili izuzetak? Emotivno nedodirljivi protagonisti političke scene, čiji je maksimalni domet da nas ubjeđuju kako su klin i ploča simboli BiH suživota, i dalje će nas uvjeravati kako su sljedeća dva mandata ključna i da to znaju svi, od Čitluka do Tokija.
U borbi za titulu koja im garantira opstanak, patriote emeritusi, primjenjuju recept koji je davno provjeren: trovanje zastavama, stigmatiziranje drugih, dvije škole mišljenja, pričanje bajki, jer od djetinjstva ništa drugo nisu ni pročitali, lažirani sukobi s "onim drugima" koji im služe za nasilno proizvođenje vlastite nepostojeće karizme.
Umjesto modela za rješavanje radničkih i socijalnih prava, uvijek se vješto "prešaltaju" na priču o naciji, domovini i ugroženosti, zaboravljajući, uzgred, da su i ''njihovi'' nekoga ugrozili, i svi su, naravno, uvijek u pravu. Dok oni traže alat kojim će učiniti da se ne volimo, prava istina je da se pod krinkom decentralizacije, ustvari krije centralizacija na tri etničke teritorije. Nama je, prije svega, nužna dekonstrukcija nacionalističke i klerikalne države izgrađene u devedesetima, a ne cementiranje iste, strelicama vječito uperenim u istu metu. To desnici ne pada na pamet rješavati, od toga žive, a ljevica je, ukoliko postoji i ako joj je to uopće pravo ime, zauzela ulogu vjernog partnera, prihvatajući šutke sve ono protiv čega bi se morala boriti. Kad sve izgori oni će slavodobitno reći: "Požar je ugašen.''
Ovdje postaje monotono. Nema čovjek više u šta da se razočara.
Svi domaći nacionalizmi bili su na strani fašizma. Svi su ti nacionalizmi u suštini bili kolaboracioni i poraženi su u Drugom svjetskom ratu, barem smo tako godinama mislili. Većina trenutne vlasti u BiH, a posebno u ''zemljama regiona'', danas se hvali tim nacionalizmima i ističe decenijsku ugroženost i privrženost istima. Iako su se, do juče hvalili antifašizmom, tražili i minimalne poveznice i rodbinske veze s partizanima, danas se jednostavno, poput filandre, okreću na drugu stranu.
Skoro pedeset godina smo živjeli u miru, a onda nas je izdalo strpljenje. Glasali smo za najsposobnije, najpametnije i najbolje.
Nismo bili u poziciji da biramo.
Potom smo opet dočekali mir samo da bismo se s mirom mogli početi naoružavati.
Svi u regionu izmislili su po nekog oca nacije. Nas su zapala barem trojica, a uvijek zaboravimo da ih se sjetimo na Dan očeva.
