U trenutku kada se odbrana Pokrovska navodno urušava, postalo je jasno da rat ulazi u novu fazu: fazu u kojoj više nije odlučujuće ko može osvojiti nekoliko kilometara rovova, nego ko može izdržati ritam, cijenu i iscrpljenost.
Četvrta ratna zima u Ukrajini ogolila je činjenicu da se ovaj sukob sve manje vodi u rovovima, a sve više na prostoru izdržljivosti. Sudbina Pokrovska – grada koji je mjesecima odolijevao ruskom pritisku – pokazao je kako kombinacija zimskih uvjeta, energetskih udara, iscrpljenosti ljudstva i usporene vojne pomoći Zapada može naglo proizvesti lom koji mijenja dinamiku čitave linije fronta.
U trenutku kada se odbrana Pokrovska navodno urušava, postalo je jasno da rat ulazi u novu fazu: fazu u kojoj više nije odlučujuće ko može osvojiti nekoliko kilometara rovova, nego ko može izdržati ritam, cijenu i iscrpljenost.
U javnosti se isprva učinilo da je Washington proizveo novi američki plan od 28 tačaka za okončanje rata, okvir koji bi, prema prvim medijskim tumačenjima, nacrtao budućnost rata u granicama kompromisa, nadzora i realpolitike. No, nekoliko dana kasnije ispostavilo se da taj dokument nije bio proizvod američke administracije, nego ruska aktivna mjera, „spisak želja“, plasiran kako bi se izazvala konfuzija i panika, te vješto zamijenila za američku politiku.
Drugim riječima: dokument je stigao do američkih ruku, ali nije nastao u Washingtonu. Kremlj ga je poslao kako bi ga se pogrešno percipiralo kao službenu američku platformu, računajući na činjenicu da u trenutnoj administraciji postoje pukotine, nesporazumi i nedostatak discipline. Ili kako su američki zvaničnici sami rezimirali: „Ovo je ruska operacija utjecaja, a ne američka politika.“
Ipak, iako dokument nije autentičan američki proizvod, njegova medijska eksplozija otkrila je nešto podjednako važno: Zapad je već ušao u fazu u kojoj se rješenja rata sve manje traže na frontu, a sve više u diplomatskim i administrativnim okvirima. Brisel je reagirao brzo i nervozno jasno iskazujući nezadovoljstvo što je Evropska unija opet ostavljena po strani u procesu u kojem želi imati vodeću ulogu.
Bez obzira na to što je „plan“ formalno ruski, činjenica da je uopće mogao izgledati uvjerljivo kao potencijalna američka platforma govori mnogo o atmosferi u kojoj se raspravlja o budućnosti rata: o iscrpljenosti, o nervozi, o strepnji od dugotrajnog konflikta i o osjećaju da se konture budućeg mira — stvarnog ili nametnutog — već polako crtaju u hodnicima Washingtona, Bruxellesa, Moskve i Kijeva.
A moguće konture, u ovom trenutku, izgledaju otprilike ovako:
Scenarij 1: “Ružni mir”: kompromis koji niko ne želi, ali svi mogu prihvatiti (umjerena vjerovatnoća)
U prvoj od tri putanje, rat bi se završio onim što bismo mogli nazvati ružnim, ali stabilizirajućim mirom. To je mir koji se ne potpisuje s osjećajem pobjede, nego sa sviješću o neophodnosti. U takvom ishodu Ukrajina bi pristala na gubitak dijela teritorija, posebno onih područja koja su već pod ruskom kontrolom.
Rusija ne bi dobila formalno priznanje svojih aneksija, ali bi dobila ono što je najvažnije – vrijeme da učvrsti realnost koju je stvorila silom. Ukrajina bi zauzvrat dobila sigurnosne garancije čvršće od ičega što je imala do sada, pristup evropskim strukturama ubrzan političkom voljom Zapada i dugoročnu modernizaciju svojih odbrambenih kapaciteta. Takav mir bio bi svojevrsna verzija Dejtona: sporazum koji ne ispunjava sve moralne kriterije, ali koji zaustavlja dugotrajnu destrukciju.
Scenarij 2. “Nametnuti mir”: završetak nakon vojnog kolapsa (niža, ali rastuća vjerovatnoća)
Druga putanja mnogo je tmurnija. Ako se dinamika Pokrovska ponovi na više mjesta, rat bi mogao kliziti prema fazi u kojoj će Ukrajina izgubiti sposobnost organiziranog otpora, kako tvrde američki zagovornici ovog rješenja. U takvoj situaciji pregovori bi se vodili iz pozicije nemoći. Nije teško zamisliti šta bi to značilo: brzi pad dodatnih gradova, povlačenje prema Dnjepru, gubitak industrijskih zona, možda i prijetnju obali Crnog mora.
To bi bio kraj nalik kapitulaciji, trenutak u kojem se pregovara samo o tome kako preživjeti, a ne o tome kako očuvati teritoriju. U tom scenariju spomenuti 28-tačkovni plan postao bi jedina dostupna arhitektura mira, a njihov ton ne bi više bio diplomatski nego tehnički: kako stabilizirati ono što je ostalo od ukrajinske državnosti.
Scenarij 3. “Zamrznuti sukob”: evropska verzija korejskog modela (srednja do visoka vjerovatnoća)
Treći scenarij – zamrznuti sukob – predstavlja najrealniji ishod: rat koji nikada formalno ne prestaje, ali se pretvara u dugotrajno čekanje niskog intenziteta. To nije ni mir ni poraz, već stanje u kojem se front polako pretvara u granicu, granica u činjenicu, a činjenica u okvir koji oblikuje politički život cijele regije.
Ovaj evropski pandan korejskom modelu postaje sve vjerovatniji iz nekoliko objektivnih razloga: Rusija posjeduje kapacitet da vodi rat niskog intenziteta gotovo neograničeno; Zapad može politički lakše opravdati pružanje dugotrajne, umjerene pomoći nego kompromis koji uključuje teritorijalne ustupke; Ukrajina kategorički odbija bilo kakav sporazum koji bi legalizirao ruske aneksije; Iscrpljenost obje strane dosegla je nivo koji onemogućuje konačnu nagodbu, ali ne i nastavak statičnog sukoba.
Ovakvo stanje stvara paradoksalnu realnost: Ukrajina postaje država koja svake godine izdvaja ogroman dio budžeta za odbranu, čiji se unutrašnji politički tokovi oblikuju kroz stalnu neizvjesnost, dok Zapad mora finansirati i održavati sigurnosni kišobran bez jasnog krajnjeg cilja. RAND-ove simulacije i NATO-ve procjene već razmatraju "stabiliziranu, ali nepriznatu" liniju razdvajanja ne samo kao realnu mogućnost, već kao scenarij za koji se sve više institucionalno pripremaju.
Dejton kao ogledalo i upozorenje
A onda se u pozadini tih scenarija otvara usporedba koja se gotovo sama nameće: trideset godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, vidimo isti mehanizam nužde. Dejton također nije bio savršen. Bio je rezultat iscrpljenosti, međunarodnog pritiska, političkog zamora i činjenice da idealni ishod u tom trenutku nije bio moguć. Umjesto pravednosti, pružio je održivost. Umjesto zadovoljstva, dao je strukturu. Umjesto rješenja, ponudio je okvir u kojem se moglo preživjeti. Njegova najveća vrijednost nije bila u uređenju Bosne i Hercegovine, nego u činjenici da je prekinuo rat.
U tome se krije i najdublja paralela sa onim što bi moglo čekati Ukrajinu. I tamo će mir, kada dođe, biti rezultat realnosti, a ne pobjede. Bit će kreiran u prostoru između moralne želje i političkog mogućeg. Bit će kompromis koji niko ne želi, ali svi na kraju prihvate zato što je sve ostalo već potrošeno.
Ratovi se ne završavaju onda kada strane ispune svoje ciljeve, nego onda kada shvate da više ne mogu nastaviti. Neki se ratovi nikad ne završavaju u formalnom smislu, već samo pređu u drugačije stanje. A kada ta tačka nastupi, scenarij više nije pitanje želje, nego pitanje preživljavanja. Upravo se u tom prostoru, između frontova i diplomatskih stolova, između iscrpljenosti i nužde, između pravde i mogućeg, odlučuje kako će se rat u Ukrajini završiti.
Teorije igara
Konačni ishod rata u Ukrajinu ostaje neizvjestan, a neki čak tvrde da će se sukob nastaviti i nakon eventualno potpisanog sporazuma. Međutim, iz onoga što se nameće kao realnost na terenu, moguće je zaključiti kako su i Washington i Moskva svjesni trenutnog stanja te o njemu razmišljaju izrazito pragmatično. Sjedinjene Države žure da se posvete strateškom izazovu Kine, dok Rusija nastoji što prije umanjiti svoje sveobuhvatne gubitke – ekonomske, demografske, vojne i političke.
S druge strane, Kijev ostaje rastrgan između svojih težnji i onoga što mu je realno ostvarivo. U ovoj kompleksnoj igri svi ishodi ostaju mogući, pri čemu su neki od predloženih scenarija vjerovatniji od drugih. Produžetak rata povećava rizik da će sve procjene jedne strane pokazati pogrešnim, budući da se broj varijabli koje je nemoguće pratiti ili predvidjeti kontinuirano povećava.
Razmišljati o završetku ovog rata znači koračati po terenu čija se topografija i horizont neprestano mijenjaju. Analitičar ne može predvidjeti budućnost na način na koji meteorolog predviđa vrijeme; ratovi, za razliku od atmosferskih pojava, ne slijede unutrašnju logiku koja se (manje-više) pouzdano ponavlja. U ovakvim okolnostima, scenarijski pristup ostaje jedina valjana metodologija – razmatranje mogućeg kroz kombinaciju poznatih činjenica i onoga što još uvijek ostaje nevidljivo. Scenariji nikako nisu proročanstva, već intelektualne mape čija je svrha da osvijetle puteve kojima bi historija mogla krenuti.
