"Bosna ostaje jedan od najkrhkijih političkih sistema u Evropi. Dejtonski sporazum okončao je rat, ali je Bosnu ostavio ranjivom na secesionizam, što su Dodik i njegovi saveznici više puta iskorištavali – ne samo retorikom nego i kontinuiranim naporima da oslabe pravne i institucionalne temelje države".
Pad Viktora Orbána dobra je vijest ne samo za EU nego i za zapadni Balkan, a posebno za Bosnu i Hercegovinu, poručila je zastupnica u Domu lordova Parlamenta Velike Britanije baronesa Arminka Helić.
U prestižnom online magazinu PressReader ona je napisala tekst koji objavljujemo u cjelosti:
Godinama je Orbán služio kao ključni vanjski pokrovitelj Milorada Dodika, prokremaljskog moćnika iz entiteta Republika Srpska u Bosni. Dodikov projekt bio je dosljedan: oslabiti centralne institucije Bosne, učiniti državu nefunkcionalnom i na kraju težiti secesiji i ujedinjenju sa Srbijom. Njegovo poravnanje s Moskvom nije slučajno. Ono odražava namjernu strategiju iskorištavanja geopolitičkih podjela, uz istovremeno izbjegavanje pravnih i demokratskih ograničenja.
To ide ruku pod ruku s upornim historijskim revizionizmom, uključujući negiranje genocida u Srebrenici i postepeno urušavanje poslijeratnog pomirenja među građanima Bosne i Hercegovine.
Mađarska pod Orbánom pružala je političko pokriće, diplomatsku zaštitu i materijalnu podršku, štiteći Dodika od koordiniranog međunarodnog pritiska. Orbánov odlazak uklanja jednog od najznačajnijih vanjskih pokrovitelja te strategije.
Bosna ostaje jedan od najkrhkijih političkih sistema u Evropi. Dejtonski sporazum okončao je rat, ali je Bosnu ostavio ranjivom na secesionizam, što su Dodik i njegovi saveznici više puta iskorištavali – ne samo retorikom nego i kontinuiranim naporima da oslabe pravne i institucionalne temelje države.
Uloga Mađarske učinila ju je izuzetkom unutar EU, razvodnjavajući zajedničke odgovore i signalizirajući da secesionizam i dalje može pronaći saveznike unutar Unije. Orbánov pad stoga remeti mrežu podrške koja je održavala destabilizirajuće aktere širom regije. Ta dinamika nije ograničena na Srednju Evropu.
Velika Britanija je, istini za volju, zauzela čvrst stav. Godine 2022. britanska vlada uvela je sankcije Dodiku i njegovim saradnicima, uključujući zabrane putovanja i zamrzavanje imovine, nakon što je zaključeno da aktivno podriva ustavni poredak Bosne. Te mjere su zadržane.
Ipak, postoji zabrinjavajući razvoj događaja u samoj Britaniji. Dva bivša britanska ambasadora sada su registrirana u okviru sheme za registraciju stranog utjecaja kao lobisti za entitet Rs. Njihov cilj je „otvoriti i razviti novi, diskretni kanal komunikacije“. U praksi, takvi napori riskiraju da sankcioniranom rukovodstvu daju upravo ono što želi: pristup, legitimitet i postepeno slabljenje političke izolacije.
Ovo nije puki dijalog. To je pokušaj da se secesionistička agenda preoblikuje u pregovaračku političku poziciju. Angažiranje bivših diplomata služi tom cilju, ublažavajući Dodikov imidž u inostranstvu bez ikakve promjene u njegovom ponašanju.
Tajming je nezgodan. Kako Rycroft Review jasno navodi: „Britanija se suočava s trajnim problemom stranih interesa koji nastoje vršiti utjecaj i miješati se u našu politiku.“ U tom kontekstu, svaki prijedlog da se sankcioniranim akterima omogući posredan pristup britanskim političkim mrežama, blago rečeno, neugodno se uklapa u zaključke pregleda i riskira slanje pogrešnog signala.
Sjedinjene Države nude upozoravajući primjer. Gospodin Dodik je prije predsjedničkih izbora 2024. pokušavao pridobiti saradnike Donalda Trumpa i angažirao lobiste koji su njegovu agendu predstavili kao odbranu „kršćanskih vrijednosti“ i odbacivanje liberalnog internacionalizma. Strategija se pokazala učinkovitom. U oktobru 2025. Trumpova administracija ukinula je sankcije Dodiku, njegovoj porodici i desetinama saradnika bez javnog objašnjenja ili vidljivih ustupaka. Time je Vašington ojačao snage koje je Moskva dugo podržavala u nastojanju da oslabi Dejton i destabilizira Evropu iznutra.
Pouka za Britaniju je jasna. Dugotrajno lobiranje u ovom kontekstu nije iskren pokušaj angažmana, nego strategija iscrpljivanja političke odlučnosti. Sankcije trebaju nametnuti stvarne troškove, a ne biti razvodnjene neformalnim pristupom ili elitnim zagovaranjem. Njihovo slabljenje ne bi bilo pragmatično. Time bi se potvrdila strategija zasnovana na opstrukciji i prisili, s posljedicama za državu čija je stabilnost teško izborena.
Orbánov odlazak stvara rijedak strateški prostor. Ujedinjeno Kraljevstvo i njegovi partneri u EU trebaju ga iskoristiti za jačanje, a ne ublažavanje pritiska na one koji bi željeli razgraditi poslijeratni poredak u Bosni – u interesu stabilnosti regije i šireg evropskog mira, napisala je baronesa Helić.
