Piše: Almasa Hadžić
U danu kad od tuge jeca hiljade majki Prijedora, kad nam istinu o zločinima počinjenim nad Bošnjacima i Hrvatima u ovome gradu, nasljednici onih koji su zločine činili pokušavaju ubiti lažima, sjetih se izjave rahmetli Hatidže Mehmedović iz maja 2010.godine, neposredno nakon što je saznala da joj je identificiran i drugi sin.
"Ako me pitate šta bih uradila ubicama da znam ko su, moj odgovor je ne bih ništa. Samo Boga molim da djeleći pravdu i njima udjeli ono što im pripada. Da im da moju sudbinu. Ništa više im ne želim nego da i oni hodaju i traže kosti svojih najmilijih – djece, braće, muževa.
Reći ćete mi da sam vjernik i da treba da oprostim. Jesam vjernik, ali mog oprosta dušmani neće dobiti. Onaj ko priča o oprostu neka to priča onima koji imaju punu kuću djece, ko ženi i udaje, ko vodi unuke za ruke... Meni je to pravo oduzeto i to silom, bijesom, mržnjom, zločinom... Šta su to moji sinovi nekome skrivili. Meni koja nemam nikoga neka niko ne dolazi s prijedlogom da opraštam..."
Nikad ovu Hatidžinu izjavu ne mogu zaboraviti, kao i njenu poruku sa jedne od otkopanih kameničkih grobnica kada je okupljenim novinarima kazala da su joj zločinci ubili sinove, ali da joj "ne mogu ubiti pamćenje i pravo da zločince zove imenom koje im pripada".
Kako koja godina prolazi, svakoga danas se ove Hatidžine izjave mogu smatrati sve više opominjućim, u kome se zbog pokušaja falcifikovanja činjenica o zločinu od strane lidera zločina i njihovih nasljednika kako po političkom, tako i porodičnom nasljeđu, pokušava osporiti, najprije postojanje žrtava, a onda i svaki oblik pamćenja zločina i njegovih počinilaca.
Prijedor je u današnjem danu najuvjerljivija slika zločina nad Bošnjacima gdje porodice, nakon 31 godinu od njihovog ubistva, sahranjuju posmrtne ostatke tek dvije žrtve, od mnogih koji se još uvijek vode kao nestali, a čiji su posmrtni ostaci pronađeni u grobnicama Jakarina Kosa i Hrastova Glavica.
Zločini počinjeni nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima, sudeći po broju ubijenih i načinu ubijanja i skrivanja njihovih posmrtnih ostataka su slika genocida počinjenog prije onog u Srebrenici.
U evidenciji nestalih, ustvari, ubijenih, u ovome gradu, vodi se 3.176 civila, čiji su posmrtni ostaci do sada pronađenih bili sakriveni u 73 masovne grobnice, dok se za posmrtnim ostacima više od 470 osoba još uvijek traga.
Posmrtni ostaci žrtava u Prijedoru jednako kao i onih u Srebrenici, Bratuncu, Zvorniku, Foči, Višegradu, Kotor Varoši, Brčkom, Sanskom Mostu, Ključu... rijetko su prilikom pronalaska bili kompletni. Uglavnom, bili su to komadi ljudskih tijela - negdje kost ruke, negdje noge, negdje metkom probušena lobanja ili njen dio, negdje samo kosti rebara itd.
Slika je to zločina ne samo nad živim, već i nad mrtvim Bošnjacima, a sve u želji da se onemogući individualiziranje ubijenih žrtava.
Ideolozi zločina koji su ubistvima krenuli u istrebljenje pripadnika bošnjačkog naroda, naime, smatrali su da iskomadana tijela onih koje su ubijali, iako budu pronađena, neće imati imena i prezimena, čime bi dokazivanje njihovog postojanja bilo onemogućeno, a oni kao počinitelji zločina lišeni odgovornosti.
