Tridesetak minuta vožnje od Sarajeva, pod obroncima Jahorine, Romanije i Crnog Vrha, uz rijeku Praču smjestili su se džemati Prača i Hrenovica.
Prača, koja je prije agresije na Bosnu i Hercegovinu bila poveznica između Sarajeva i Goražda te Sandžaka, danas je "slijepo crijevo", razvučena između svog geografskog položaja i administrativnih peripetija postratnog uređenja jedine nam domovine, piše MINA.
Centralna džamija džemata nalazi se u Prači i nosi ime po velikom veziru Semiz Ali-paši Pračiću, koji je službovao za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog, a pored džamije u Prači, u Istanbulu je podigao i medresu, džamiju, bazar te javnu česmu.
Džamija koja je podignuta u 16. vijeku u Prači, rušena je dva puta i isto toliko puta obnavljana.
Geografski položaj Prače je takav da se naslanja na Pale, tamo gdje je Radovan Karadžić proglasio Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu, pa je džamija 1992. godine, nakon pada Prače i Hrenovice, minirana, a od detonacije oštećeni su objekti u njenoj blizini. Najveće oštećenje pretrpjelo je turbe utemeljitelja džamije Husein-paše i njegove porodice.
Uprkos nastojanjima agresora da rušenjem džamije i ubijanjima pošalje poruku Bošnjacima da se u Praču, odnosno Hrenovicu, više nikad ne vrate, čestiti Pračani i Hrenovičani su se vratili u martu 1996. godine.
Prema riječima imama Edis-ef. Šahovića, tada su zatekli garež i kamen svoje džamije razbacan po haremu.
– Ipak, kamen po kamen, džematlije su obnovile svoju džamiju. S obzirom da su duži period bili bez svoje džamije u Prači, za potrebe džemata, 2000. godine, izgrađena je džamija u Hrenovici. Centralna džamija u Prači obnovljena je 2008. godine. Njen izgled je drugačiji od onoga kakav je bio prije agresije na Bosnu i Hercegovinu. Prije rata ona je bila s krovom na četiri vode, dok je ova naša današnja dosta veća i potkupolna je džamija – ističe Šahović, dodavši da je džamija, zajedno s turbetom, proglašena nacionalnim spomenikom.
U Praču je stigao u februaru 2023. godine, po velikom snijegu, i tada se, kako nam kaže, pitao gdje je došao. Ali, kako navodi, toplina ljudi zadržala ga je u ovom džematu.
Ta toplina, kaže Šahović, dolazi od ljudi koji su se vratili na svoja ognjišta i počeli život od nule.
– Njihove priče o odlasku s ognjišta, o napuštanju svega, ostavljanju svega... Bolna je to sudbina. Vidite, dva puta je naš narod odavde protjerivan i dva puta se, evo, opet vraća na svoje. Kad pogledate te slike ruševina, pa dragi Bože, to je izgoretina, to je dim, to su porušene kuće. Slabo možeš i prepoznati čiju kuću. Baš nam je jedan džematlija pričao da, kada se vratio, iz njegove kuće je počelo rasti drvo. A oko džamije su počele dolaziti divlje životinje. Znači, sve je bilo napušteno – naglašava Edis-efendija.
Osim što je agresor uništio infrastrukturu, zapalio kuće, pljačkao, minirao džamiju, tokom agresije je izgubljen i veliki broj života. Srpski zločinci nisu birali.
– Mnogo je naroda izginulo, mnogo je života dato, mladih. Imali smo ovdje dobrih boraca koji su dali život za domovinu i odbranu rodne grude. Jedan lijep adet, možemo sada kazati u ovom vremenu i s ove vremenske distance, je to što, kad je godišnjica nečije smrti, odnosno stradanja, svi obilaze mezar saborca bez obzira da li je riječ o vojniku, generalu ili nekom od komandanata 6. hrenovačkog bataljona – navodi Šahović.
Vjerski život u džematu Prača-Hrenovica je organiziran tokom cijele godine, a vjerske aktivnosti su najintenzivnije u mjesecu ramazanu, kada ljudi otvaraju svoje kuće za zajedničke iftare, druženja i sjećanja na svoje najmilije koji više nisu među nama.
Jedna osoba se, ipak, u džematu ističe, a to je nana Sifa Suljović, koja je rođena 1924. godine. Uprkos svojim godinama, redovna je na namazima i aktivnostima džemata te i danas uči Kur'an bez naočala.
– Našoj Sifi su dva sina preselila na ahiret. Sifa je gasulila hanume koje su preselile ovdje, pomagala džematu, mnogo dova zna i dan-danas uči časni Kur'an bez naočala. Što bi kazali, njoj ne trebaju ni naočale da bi pomagala nekome. Tu je s nama i mi je, kao džemat, ne zaboravljamo – kaže nam Šahović.
