Piše: Almasa Hadžić
Koliko dugo se sjećamo ljudi koji
su herojstvom obilježili najteži period naše novije historije, teško je
odgovoriti.
Kako godine prolaze sjećanja na
njih, uglavnom, svode se na tužne poruke najužih članova njihovih porodica, kao
i na njihove preživjele saborce koji prilikom obilježavanja godišnjica svojih
jedinica, riječima zahvalnosti podsjete na bitke u kojima su učestvovali i
herojstva po kojim ih pamte.
Samo rijetki danas su se prisjetili
rahmetli Senahida Hadžića Doktora, dobrovoljca s Kula Grada kod Zvornika,
zlatnog ljiljana, koji je umro na današnji dan prije tačno 12 godina.
A kako se ne prisjetiti tog mladog
nasmijanog, pristojnog, obrazovanog borca koji je pripadao generaciji „zvorničke
djece“ kako su ih mnogi doživljavali, koja su s prvim neprijateljskim pucnjima
u njihov grad krenuli u njegovu odbranu.
Zvali su ga Doktor, valjda što je
kao medicinar, u najtežim trenucima borbe na Kula Gradu, bio jedina medicinska
podrška ranjenim.
Nakon pada Kula Grada, našao se u
okolini Sapne s borcima čiji je ratni put slika ratnog puta hiljada Podrinjaca
koji su ratovali i ginuli širom BiH.
„Smrt vreba iza svake bukve i stoga
nikad ne znate kad će vas pogoditi suđeni metak. Zato, s vjerom u Boga i u
hrabrost saboraca treba ići dalje, ne smijemo se povlačiti. Odoh na jedan
zadatak, pa kad se vratim, ako Bog da, razgovarat ćemo. Ako se ne vratim,
halali mi“, bile su njegove riječi
prilikom jednog od naših ratnih susreta.
Sa „zadatka“ se vratio nečujno,
kako je i otišao. I razgovarali smo. I isto onako srdačan ispričao je da je sa
grupom saboraca iz Podrinja boravio u opkoljenoj Srebrenici.
Pješačili su stotinjak i više
kilometara, noseći sa sobom sredstva veze, medicinski materijal i hranu
srebreničkim borcima. Bio je to jedan od četiri njegova ratna ulaska u
Srebrenicu.
Znao je komandant Senahid sa svojim zvorničkim saborcima, tokom rata, otići i na Kula Grad.
Dođu noću, obiđu rodnu
kuću, „nadišu se rodne kuće i nagledaju Drine“, veli, a onda ponovo u brda oko
Zvornika.
