"Pitaš me je li bolovala – bolovala je cijeli život, ali je o svojoj boli šutjela. Nije htjela da drugoga zaboli njena bol".
Piše: Almasa Hadžić
"Čini mi se da smo živi, ali naša duša je mrtva", reći će Kadira Nukić u svojoj ispovjesti datoj u projektu Usmene historije koji je rađen za Srebrenica Memorial Center.
Ispovjest je to koja svjedoči bošnjačku golgotu devedesetih godina, ali i ličnu tragediju žene koja je odisala dostojanstvom i ljudskom snagom
"Je li bolovala", pitam Rahmana iz Kamenice, jednog od dvojice preživjelih braće Nukića. Četvorica su ubijena tokom agresije među kojima i Kadirin suprug.
"Pitaš me je li bolovala – bolovala je cijeli život, ali je o svojoj boli šutjela. Nije htjela da drugoga zaboli njena bol.
Ona i djeca su od 1992. godine bili s nama u Kamenici. Kad je 1993. godine pala granata na našu kuću, i teško ranila Kadiru, ja je nosim, a njena šestogodišnja kćerka se trese, vidim izumire.
Ona onako ranjena, gubi se, okreće glavi, veli mi "Rahmane umire moja Selvira". Tada je i brat mi Šahman ostao bez noge", prisjeća se Rahman Nukić, djever rahmetli Kadire.
Sprema se na dženazu u Živinice. Kaže da je njegova snaha Kadira "izgubila sve što se moglo izgubiti".
"Bojali smo se da ne izgubi pamet nakon što joj je, pred kraj rata, u Živinicama ubijen sin i to na sedmi rođendan. Ali nije. Izdržala je. Kako, to samo ona zna. Bila je bez noge, ugradila je protezu i nastavila život.
Hvala Bogu imala je svoju braću, sestre. Od nas Nukića ostali smo samo ja i brat Šahman, dok su ostala četvorica ubijeni.
Znam da je žarko željela imati dijete, udala se, ali to nije bila nikakva prepreka da se posjećujemo. I danas je doživljavamo kao dobru snahu, kao sestru i, iskreno, ne znam kako ću podnijeti odlazak još jednog divnog insana iz naše familije", priča nam Rahman i sam pet puta ranjen tokom agresije.
Kadira Nukić, nakon udaje, dobila je sina Amera. Bila je aktivna u Udruženju osoba sa invaliditetom "Lotos" u Tuzli.
Bila je predsjednica Streljačkog invalidskog kluba Tuzla, uspješna sportistkinja, višestruka prvakinja u streljaštvu, reprezentativka Bosne i Hercegovine. Nekoliko godina, proglašavana je najboljom sportistkinjom Tuzle i Tuzlanskog kantona.
"Kadira je bila dugogodišnja aktivistica u Informativnom centru za osobe sa invaliditetom "Lotos", draga prijateljica, odgovorna majka, podrška svima koji su je trebali...Bila je primjer neizmjerne snage i hrabrosti bosanske žene da se suoči sa životnim izazovima i da s ponosom i dignute glave korača, čineći dobro i zračeći dobrom", napisali su u svom oproštaju od Kadire, njeni prijatelji iz "Lotosa".
Kako nam je kazao Rahman Nukić, Kadira je i svoju tešku bolest odbolovala u tišini. Kako je i živjela.
"Prije, možda pet, šest mjeseci bila je kod nas u Kamenici, ali nikome ništa nije govorila da je bolesna, a njen zet mi sinoć kaže da je i tada znala za tešku bolest.
Jednostavno, živjela je svoju tugu, svoju bol, a da nikoga nije željela da time optereti".
Kadira Nukić bit će ukopana danas na Gradskom mezarju u Živinicama, na kome je ukopan i njen sin Selvir, ubijen 1995. godine na svoj sedmi rođendan. Kćerka Selvira, ubijena 1993. godine ukopana je u mezarju u Kamenici. Posmrtni ostaci supruga joj Sadifa, zarobljenog na Bijelom Potoku 1. juna 1992. godine, nikada nisu pronađeni.
