Ubijenih na Kapiji, ipak, imat će se ko sjećati

Piše: Almasa Hadžić

...Jutros hoću na tuzlansku Aleju mladosti. Kolega fotoreporter Ahmet Bajrić-Blicko je od ranog jutra tamo, a ja, velim, otići ću kasnije kad se svijet raziđe, da na miru obiđem mezarje. 

Mogu odgoditi za sutra, znam da je danas gužva, ali postoji razlog zbog koga, baš na ovaj dan, moram otići na Aleju mladosti. 

Nas nekoliko je nekad davno obećalo rahmetli Nuri Alispahić da ćemo 25. maja obilaziti mezar njenog Admira i "kad nje ne bude" tješeći je uvijek riječima "ne zna se ko će prije". 

Nura je na bolji svijet otišla prije tri godine. I ono što je živjela nakon ubistva Admira na Kapiji i Azmira koga su „Škorpioni“ u julu 1995. godine strijeljali na Godinjskim barama kod Trnova, bilo je "umiranje, a ne možeš da umreš" govorila bi....Prilazim memorijalnom kompleksu na Slanoj banji. Svijet se razišao, još po neko silazi prema gradu, svi žure na ceremoniju odavanja pošte na mjestu gdje se zločin dogodio, na Kapiju.

Žena okrenuta leđima, oslanja se na štap, prilazi vozilu.

"Polako dainice, ne brini...", govori mlada, ljubazna žena, pomažući starijoj ženi da uđe u vozilo.

Moja draga Seniha. Teško je pred njom ne zaplakati. Grli me. Drago joj je što smo se ponovo srele, vidim joj na licu. 

U Tuzli sam 31 godinu, ali toliko gospodluka, toliko dostojanstva, prefinjenosti u držanju i u najvećoj boli, u jednoj ženi, teško da sam ikad srela. Znam da je već davnih šezdesetih bila visoko obrazovana. "Čokićka je to", bio bi odgovor na svaku konstataciju o finoći i dobroti ove žene. 

Kad joj je na Kapiji ubijen tridesetogodišnji sin Nedim, pričala je jedne prilike, ubijeno je pola nje. Ono drugo pola živjelo je za drugog joj sina.

"Ne mogu da ne dođem mom Nedimu", veli, grleći me. 

Blicko ju je, vidjela sam kasnije, fotografirao kako sjedi pored sinovog mezara.

Koračam prema mezarju. Najprije na mezar Nurinog Admira pa onda dalje. Vidim, cvijeće na Admirovom mezaru. Prije mene, donijele su ga njene Srebreničanke Mirsada i Vasvija, a i Bahra čiji je sin, također, ubijen tog 25. maja. Sve je to Blicko zabilježio.

Kad god dođe svom, Bahra dođe i Nurinom sinu, govorila bi. Obriše i jedan i drugi mezar i dok je živa, obećala je, to ću raditi. 

Aleja utonula u tišinu.