U Maršu mira jako puno mladih ljudi. Ubijenih u genocidu ima se ko sjećati

Jaka kiša i ove je godine propratila dovoženje tabuta u Potočare. Ona nije smetala učesnicima Marša.

Piše: Almasa Hadžić

Foto: Ahmet Bajrić - Blicko

I ove godine, nakon što su tabuti sa posmrtnim ostacima 19 ubijenih Srebreničana iz Visokog dovezeni u Potočare, na područje Konjević Polja i Cerske prolomili su se oblaci i pljuskovi kiše sručili na puteve kojim su, upravo, prolazili učesnici ovogodišnjeg Marša mira, krećući se k svom sinoćnjem odmorištu u Mravinjcima.

Više od dvije hiljade učesnika marša, pokisli, umorni, ali zadovoljni što se približavaju kampu u kome će prenoćiti, počeli su stizati iza pet sati poslijepodne, da bi se rasporedili u šatorima koji su obezbjedile OS BiH, neki u vlastitim šatorima, a neki i u privatnim kućama lokalnih domaćina.

Na ulazu u Mravinjce, slično prethodnim godinama stajao je štand kojeg su organizirale članice Udruženja žena „Jadar“ iz Konjević Polja na čelu sa neumornom humanisticom i mirovnom aktivisticom Ifetom Mejremić, na kome je učesnicima marša ponuđeno blizu dvije hiljade sendviča, sokovi, slatkiši, voće, kafa, čajevi i, posebno, tople riječi dobrodošlice.

„Prošla sam golgotu Srebrenice i nakon prve godine od organiziranja Marša mira ja i moja sestra Safeta donijele smo odluku da učinimo sve da dočekamo učesnike marša.

Danas imamo podršku od Udruženja „Otvoreno srce“ iz Mostara, Fondacije Cure iz Sarajeva, ISKOS iz Italije, Vive žene, imamo čak i jednu djevojku iz Indije.

Tu je i poznati tuzlanski aktivista i humanista Senad Pirić Čupo itd. Tuzlanska pekara Kabil, BBI banka iz Sarajeva i mnogi drugi donatori su pomogli da danas koliko, toliko, ublažimo umor učesnicima marša“, kazala nam je Ifeta, sretna što je svaki učesnik marša imao priliku da se osvježi na na njihovom štandu.

Na čelu kolone, koju je od samog silaska iz Cerske pratila jaka kiša i ove godine, nalazila se sedamdesetdvogodišnja Hasna Fejzić iz Kamenice.

Sreli smo i djevojke iz Turske koje smo upoznali u Nezuku uoči polaska Marša mira, ali i dječaka Davuda iz Doboja i njegovog djeda.

Pokisli, umorni, ali, kažu ne odustaju.

Daris Mešan je iz Bugojna. Ima samo šest i po godina i zatekli smo ga u društvu prijatelja njegove porodice Ede Čehaje. Majka, otac i devetogodišnja sestra kretali su se ispred njih.

„Ne smeta što sam pokis'o. Ponovo ću da idem na marš“, kaže dok se osvježava sokom ispred Ifetinog štanda.

Sandin ima 15 godine, njegovi prijatelji Emsud i Jasmin po 16. Stigli su u grupi od 45 učesnika marša iz Bosanske Krupe. Pokisli, ali sretni što su „pregurali“ jednu od najtežih etapa puta - onu preko planine Udrč.

Zatekli smo i tuzlansku novinarku Džemku Karača Osmanović i njenog supruga Edu čiji je otac također stradao u genocidu u Srebrenici.

„Kišu u ovom dijelu puta smo doživjeli kao nešto normalno.

Moram reći da smo tokom cijelog puta imali nesebičnu pomoć i podršku pripadnika Civilne zaštite FBiH, članova Crvenog krsta/križa iz Tuzle, i svih drugih službi koje su pratile učesnike marša.

I ranije smo išli na marš, ali nikad kao ove godine nismo vidjeli toliko mladih osoba i to iz cijele BiH. To je ono što ohrabruje da će se žrtava genocida imati ko sjećati i u budućnosti“, kazala nam je Karača-Osmanović.

Sinovi, kćeri, preživjela braća ubijenih u genocidu i ove godine u Mravinjce su stigli među prvima. Tu su i preživjeli saborci Ejuba Golića i mnogih drugih komandanata koji, nažalost, nisu izbjegli zločinačkim kuršumima.

Učesnici Marša mira jutros su iz Mravinjaca krenuli prema Potočarima gdje se njihov dolazak očekuje u kasnim poslijepodnevnim satima.