"Kad na televiziji vidim kako tamo u onoj Palestini ubijaju djecu, sve mislim kako li je njihovim majkama. Bolujem svoju, a bolujem i tuđu djecu".
Piše: Almasa Hadžić
Stope joj za asfalt zakiva tešak mraz. Polako se kreće. Kaže "dovuk'o" je jedan čovjek.
Sve je premišljala hoće li moći, bolesna je, srce na tabletama, moždani uradio svoje, ali, ne može, veli, da propusti protest 11. u Tuzli.
Njeno mjesto na Trgu se zna: uvijek na početku onog kruga u kome sa fotografijama oslikanih panoa kojeg pridržavaju pridošle majke i njihove prijateljice, gledaju lica njihovih ubijenih sinova.
Na njima su i Ajkini sinovi, ali Ajka, da bude sigurna, svaki put u naramku donese u "zlatnom ramu" poredane fotografije njenih Bećira, Fadila i Fikreta, supruga joj Behadila i dvojice Behadilove braće.
"Ajko koliko si imala sinova. Jesi li ih pronašla, ukopala" pita je Nataša.
Gleda u ram, šuti nekoliko sekunti, pa onda, tiho progovara:
"Trojicu...četiri...stani...zaboravljam, onaj moždani mi pomutio pamćenje. Trojicu, trojicu sam imala. I ukopala sam ih".
Otkako je prije nekoliko godina Ajka Husić, iz Zapolja kod Bratunca, imala moždani udar, pa onda joj "sve zaredale neke bolje", priča, više ne može sobom kao nekad. Iz škole u Živinicama gdje je dugo živjela, prešla je kod kćerke i zeta u Lukavac.
"Najteža je bolja za svojom djecom. Za nju nema lijeka. Sad sam kod kćerke. Fino me paze. I zet mi je dobar. Šta ću. Odem ja i u Živinice, u onu školu gdje sam godine provela, ali, sama više ne mogu.
A šta bih da sam negdje drugo, kako bih dolazila na protest? Moram ja doći, čini mi se nešto bi mi bilo da ne dođem. Nekad me dovezu kćerka i zet, nekad neko drugi, ali, ja stignem".
Stoji Ajka na Trgu, sve grleći one svoje sinove u "zlatnom ramu" što joj ga je, kaže, Blicko napravio i u njega slike sinova joj, i muža i djeverova poredao. Lice joj, nekako, izblijedilo, vehne, veli.
"Šta ću. Proučim svojoj djeci, pa mi malo bude lakše. Dođem 11. u Tuzlu, vidim ove svoje žene, nisam sama koja je ostala bez djece.
Kad na televiziji vidim kako tamo u onoj Palestini ubijaju djecu, sve mislim kako li je njihovim majkama. Bolujem svoju, a bolujem i tuđu djecu".
Priđe joj Mirsada, pita za zdravlje, a ona samo sliježe ramenima. Eto, veli, fino je kad neko upita.
Ezan za podne namaz samo što se nije oglasio. Imami što na protestu i ovog 11., skupa sa majkama pridržavaju panoe sa kojih gledaju lica njihovih ubijenih sinova, pozvaše na učenje Fatihe za ubijene.
Ajka podiže ruke, laktovima pritišćući onaj "zlatni ram" sa fotografijama kao jedinim dokazom da je nekad imala sinove Bećira, Fadila i Fikreta, i muža Behadila.
