Piše: Almasa Hadžić
Danas se navršava 28 godina od egzekucije šest Srebreničana na Godinjskim Barama kod Trnova koju su izvršili pripadnici zloglasne jedinice "Škorpioni" koja je bila pod komandom Službe državne bezbjednosti Srbije.
Snimak egzekucije prvi put javno je prikazan 1.juna 2005.godine na suđenju Slobodanu Miloševiću u Tribunalu u Hagu, a snimili su ga direktno pripadnici "Škorpiona" i dugo nakon agresije dijelili ga po zabavama, sjelima širom Mačve kao dokaz vlastitog herojstva tokom u ubijanju zarobljenih Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
Snimak svjedoči i ubistvo sedamnaestogodišnjeg Azmira Alispahića, čija je majka Nura, nakon pada Srebrenice, živjela u Tuzli.
Dan nakon što je snimak egzekucije Srebreničana na Godinjskim Barama prikazan u Hagu i tako obišao svijet, pronašli smo Azmirovu majku Nuru u njenom izbjegličkom stanu u Tuzli.
Bilo je to 2.juna 2005.godine, oko 10,30 sati
...Dan vedar, pomalo vjetrovit. Fotoreporter Ahmet Bajrić Blicko i ja prilazimo vratima socijalne dvostanke u tuzlanskom naselju Solina, u kojoj Nura Alispahić, već nekoliko godina živi sa kćerkom i dvoje unučadi.
Vrata kuće otvorena. Primjetila je naš dolazak, pa, kao ukopana stala nasred hodnika, nit pomiče, nit šta progovara. Oči nabubrile, vlažne. Pruža ruke da nas zagrli. Zna zašto smo došli i umjesto pozdrava, iz njenog grla izađe razarajući krik nemoći. Sinoć je i ona gledala TV program i na ekranu vidjela kako zločinac puca u leđa njenom Azmiru.
"Vidjela sam ga ženo moja! Moj Azmir... Oni ga vode, a on se okrenu, vidim mu lice. Na njemu bratove pantalone , koje je ponio sa sobom kad je krenuo iz Srebrenice... Pucaju u njega, gledam kako pada, izdiše..." cvileći nas uvodi u sobu u kojoj kaže i jede i spava. Televizor na kome je gledala sinošnji horor, prekriven je bijelim čaršafom...
Priča nam da je prethodnu noć, netom što je sklanjala jaciju, i sebi dala injekciju inzulina, do nje dopro glas voditelja TV dnevnika i samo je, kaže, čula kako voditelj govori "da će majka prepoznati sina".
Kako je čula riječ Srebrenica , tako se, veli "ukopala" pred televizorom.
"Vidim krvnici gone ljude i odjednom moj Azmir... Aaaah... Majko moja... Može li iko razumjeti kako mi je bilo ?!"
Dok priča, stišćući šaku čas lijeve, čas desne ruke, prisjeća se istovremeno trenutka kada se 11 jula 1995.godine u Srebrenici rastala sa svojim sinom.
"Povikaše neke moje komšinice: eto četnika, ulaze u Srebrenicu. Azmir ode s rođakom Semirom kako bi se na Buljimu pridružio ostalim muškarcima koji su krenuli prema Tuzli.
Ja zaključam vrata, uzmem neke sitnice i krenem prema kući jedne moje rodice. Samo što sam stala, puče granata... Narod u panici, a ja gledam oko sebe, kad odjednom moj Azmir ispod prozora. Pitam ga: pa sine zar nisi otišao, a on mi veli: Bio sam krenuo, a onda sam se sjetio da te nisam poljubio i zato sam se vratio...
Tu smo se rastali. Trnula sam od tuge osjećajući da se nećemo više vidjeti..."
Dugo ga je, poslije, čekala u Tuzli.
Nekoliko mjeseci nakon upornog traganja, priča nam, došao joj je, "neki momak" i kazao da je Azmira i još 12 njegovih drugova zarobila srpska vojska na Udrču i da su tada ukrcani u kamione i odvedeni u nepoznatom pravcu.
"Pričao mi taj momak da su ih, bajagi, odveli u zatvor u Zvorniku i da su tamo bili 4 mjeseca, a onda odvedeni i strijeljani kod Trnova... A nije, eto, tako bilo, nisu bili u zatvoru, strijeljali su ih odmah nakon zarobljavanja, pa tijela zapalili".
Od tada je, prisjeća se Nura, prošlo nekoliko godina, kad je jedan dan stigao telefonski poziv Amora Mašovića.
"Iznenadi me. Kaže da su u nekoj kući kod Trnova pronašli pregršt spaljenih kostiju i da je DNK pokazala da se krv podudara sa mojom krvi, i da bi to mogle biti kosti mog Azmira.
Bože, Bože! Samo da vam se bilo uvući u moje srce da vidite kako mu je.
11.jula 2003.godine ukopala sam te koščice u Potočarima.Šta ću. Sad bar imam gdje otići - stanem pored nišana, isplačem se...".
Pokazuje nam Nura Azmirovu fotografiju sa školske uspomene negdje iz sedmog razreda. A onda sa zida sobe skinu još jednu sa koje se smješi nevino lice drugog joj sina Admira, što je nepuna dva mjeseca prije Azmira, poginuo u masakru na tuzlanskoj Kapiji.
Mene i fotoreportera u suzama je ispratila do vrata. I mi smo izašli plačući s vječitim pitanjem koliko u jedno ljudsko srce može stati tragedije, a da ono, opet, ne prepukne.
........
20.decembar 2005.godine, Okružni sud, Beograd, 10 sati, početak suđenja članovima jedinice "Škorpioni"
...Lice mu je ledeno, blijedo, kosa svezana u rep. Mirnoća, reklo bi se u pojavi, ali vidljiv bezobrazluk u držanju. Školski primjer ubice, a ne heroja, kako se, držeći monolog o svom "srpskom herojstvu", sudijama Vijeća za ratne zločine u Beogradu, pokušava predstaviti Slobodan Medić Boca.
