Piše: Almasa Hadžić
Fotosi: Ahmet Bajrić-Blicko
Navršilo se 10 godina od smrti Fadila Banjanovića Bracike.
Napisati nešto ovim povodom, a što javnost o njemu za života nije znala ili čula, bilo pozitivno ili negativno, nemoguće je a ne prisjetiti se najprije, Bracikine uloge u spašavanju kozlučkih Bošnjaka koji su se početkom agresije 1992. godine, našli u okruženju agresorske vojske.
„Po danu natjeram narod, bajagi, da sije, kopa u kozlučkom polju.
Okolo četnici ubijaju, a mi, bajagi radimo ne tiče nas se rat.
Svako malo eto ti one
kuje sa TV Novi Sad, pita kako nam je.
Ja govorim, dobro, neka ratuje ko hoće, nas ovdje niko ne dira, ovo su naše komšije...
I tako ja njima maslahetim, a kad padne noć, čamcima preko Drine , u Srbiju, prevozim jednu po jednu turu naroda. Zadnja tura izašla je preko mosta, a ja, zadnji u toj turi“, često je pričao Bracika, sretan što od mještana Kozluka tih dana niko nije zarobljen i ubijen.
Kad su Kozlučani,
vozom iz Loznice deportirani, najprije, prema Fruškoj Gori, a onda u Mađarsku,
Bracika se nije smirivao.
Ubrzo se obreo u Beču, kod braće Sulje i Adila i odmah, pričalo se „krenuo u operativu“.
„Skupljam ja naše muške glave da idemo u Tuzlu, a potom na raspored komandantu Šemsi u Sapnu. Skupilo se podosta vojno sposobnih, hoćemo da krenemo, kad, ono, policija.
Strpaše me u zatvor. Novine pišu da je zarobljen „poznati bosanski general“. Meni smješno, kakav crni general.
Čuo sam kasnije da su me prijavili neki naši, da ja mobiliziram narod za rat u Bosni. Bezbeli, nije im se išlo...“ pričao nam je Bracika kasnije, prisjećajući se vremena provedenog u zatvoru u Austriji u kome je početkom agresije odležao 8 mjeseci.
Bracikini bečki zatvorski dani su priča za sebe. Štrajkovao je glađu, upotrijebljavao sve moguće pravne lijekove, angažirao ljudske resurse da dokaže da je „džab-džapten“ u zatvoru, pisao pisma kome treba i kome ne treba, ali...
U danu kada je oslobođen svih optužbi, svojim obraćanjem, rasplakao je sudsko vijeće, dok ga je pred sudnicom čekao „dunjaluk naroda“.
Iako mu je saopćeno da ima pravo na finansijsku naknadu za svih 8 mjeseci provedenih u zatvoru, Bracika nije više nije htjeo da prenoći u Austriji.
Isto večer, nakon izlaska iz zatvora, natovaren poklonima, koje je, uglavnom, u hrani, nosio znanim i neznanim prijateljima, krenuo je BiH.
Kad je sutradan stigao u Tuzlu, odmah se prijavio u komandu u Sapnu.
Logistika je bila njegov „vojni raspored“.
O Bracikinm logističkom angažmanu tokom agresije sve se zna.
Nerjetko se i danas sa smijehom prisjetimo njegovih marifetluka demonstriranih u trenucima kad vojsci nestane i hrane i goriva, a on krene kucati na vrata „moćnih i važnih“. Nikad se nije vratio praznih ruku.
Kad je agresija stala, potpisan Dejtonski mirovni sporazum, Bracika je promjenio djelatnost. Postao je lider povratka.
Priču o prvim danima povratka donosimo u nastavku.
...Kada se skoro plačnim glasom u dnevnik tadašnje Televizije BiH, iz grada Dejtona u američkoj saveznoj državi Ohajo, javila Envera Selimović, kako bi saopćila informacije da je rat u BiH konačno završen, odnosno da je dogovoren mir, malo ko je od silnih emocija tu noć mogao naslutiti da borba za BiH tek počinje.
Bošnjaci prognani iz dijelova BiH, čije su kuće i imanja, dejtonskom djelidbom, pripala entitetu RS, nisu vjerovali u priče o Aneksu7 čijom bi provedbom, ubjeđivali su ih potpisnici Dejtonskog sporazuma, ponovo trebali doći do svoje imovine.
Njihovo suočavanje sa Dejtonom ništa manje nije bilo bolno i dramatično od onog kada su, nekih tri i po godine ranije, suočeni sa smrću, bili prisiljeni bježati iz svojih domova ne znajući ni gdje ni kome.
U Tuzli, gdje se skrasilo desetine hiljada prognanika iz Podrinja, Posavine i Semberije, mjesecima je vrilo. Većina bez igdje ičega, s stalnim osjećajem besperspektivnost.
O kakvom Aneksu 7 vi pričate, govorili bi, kad se ratnoj liniji razdvajanja ne smijemo ni primaknuti....
Jedino je Fadil Banjanović Bracika govorio drukčije...
...Negdje u proljeće 1996. godine zove Bracika u svoju kancelariju na kafu. A kancelarija je, neka prčvara na prostoru tuzlanske Željezničke stanice u naselju Miladije. Ishaban sto, stolice bez naslona i sjedišta, unutra nabacani stari sanduci, vreće, kartonske kutije.
Sastanak je, kaže „ozbiljan i važan“. Na sastanku nekoliko novinara, načelnik općine Kalesija, šoferi iz Bracikinog Logističkog centra...
„Znate šta – zvaničan
je Bracika – mirišem ja nešto u ovom Dejtonu. Siguran sam da možemo
organizirati povratak, bar u ova sela pored ratne linije. Sva su prazna.
Ne možemo mi čekati ove naše budže i njihove sjednice, nemamo vremena. Ja sam odlučio da se mi sami organiziramo i počnemo vraćati. Pričao sam s Izetom (Izet Hadžić tadašnji guverner kantona op.a.) i on mi je rekao da ćemo imati podršku“, drži Bracika govor k'o u najsretnija Titina vremena.
Njegovi su „izviđači“ već bili u Mahali kod Kalesije, selo je, veli, prazno, samo malo pročistiti alternativni put prema Memićima, pribaviti kakve logistike i „Mahala je naša“.
Kad se uđe u Mahalu, pa onda Hajvaze pa dalje „eto te do Zvornika“, mašta Bracika. Čitamo mu misli, hoće Bracika u Kozluk.
Neki od nas se smijemo, neki vrte glavom, a Bracika se zanio k'o da je na mitingu omladinskih radnih brigada, kakvog ga mnogi pamte.
Znao je Bracika, ipak, da to što ima na umu mora i administrativno uokviriti, pa je tadašnjoj Vladi Tuzlansko-podrinjskog kantona, na dva lista papira, poslao „elaborat o osnivanju Ureda za povratak“. Kaže da je najvažnije što je naučio u politici, to, da za sve što čovjek radi mora postojati „papir“ i uz sebe imati medije.
Čim je stiglo rješenje o osnivanju Ureda, Bracika je osnovao sekcije, komisije, odbore i pododbore za sve i svašta. Od logistike za početak je lagerovao čizme „rudare“, lopate, trnokope, spužve za spavanje, vojničke deke, držalice za motike za „nedaj Bože kakve tuče“.
Isčitavao je odredbe Aneksa 7, najvažnijeg „papira“ za posao u koji kreće.
