Razglednica iz 1900. godine – podsjećanje na sudbinu jednog mosta i jednog naroda

Znao je da je most zbog izgradnje hidroakumulacije Gorica, demontiran i početkom sedamdesetih prenešen na lokaciju naselja Police s jedne i naselja Gradina s druge obale rijeke Trebišnjice u gradu Trebinju. Ali nije znao da je tokom agresije taj isti Arslanagića most, nečasno preimenovan u „Perovića most“.

Piše: Almasa Hadžić

Nedavno je na Facebook profilu mog nekadašnjeg komšije iz Lastve kod Trebinja, objavljena čuveana fotografija Arslanagića mosta na rijeci Trebišnjici, snimljena 1900. godine.

Most je, prema historijskim zapisima sagrađen između 1573. i 1574. godine kao zadužbina Mehmed-paše Sokolovića, a pretpostavlja se da ga je gradio graditelj iz škole Mimara Sinana, najvjerovatnije, Mimar Hajrudin koji je gradio i Stari most u Mostaru.

Most je ime, kako stoji u zapisima, dobio po Arslan-agi koji je krajem 17. stoljeća prognan iz Herceg Novog na područje Trebinja, a koji je, kasnije, uz dopuštenje sultana, dobio dozvolu da na ovom mostu naplaćuje mostarinu.

Mnoge priče o Arslanagića mostu davno su ispričane, posebno, što se cijelo naselje koje je gravitiralo ovom mostu zvalo imenom samog mosta.

Raseljavanje, tačnije, progon Bošnjaka iz crnogorskog primorja u 17. stoljeću, od kojih su se mnogi nastanili na području Trebinja, Lastve, Bileće, Gacka, Ljubinja svakako nije bio jedini progon u zadnjih nekoliko stotina godina, pa ni onaj koji se veže za porodice rođene u mjestu Arslanagića most.

Jednog od potomaka ove porodice, 1994. godine, srela sam u gradu Karamurselu u Turskoj.

Bio je to, tada, 92-godišnji Kasim Erarslan, koji je u Tursku došao kad je imao pet godina.

„U Bosni smo se prezivali Arslanagići. Upamtio sam, bila je voda i na njoj ćuprija. Dosta kuća. Ovako, desno, bila je šuma i na konjima su dolazile komite iz Crne Gore. Upadali bi noću u kuće, pljačkali, ubijali.

Vladao je strah i mi smo se tada, pokrenuli za Tursku“.

Kasim Erarslan odavno nije među živima.

Prilikom našeg susreta prije 28 godina, prepričao je mnoga sjećanja njegovog rahmetli oca i majke, vezano za život na Arslanagića mostu.

Ljubav prema vodi na njega je prenio njegov otac, koji, po Kasimovoj priči, nikada nije zaboravio rijeku Trebišnjicu na kojoj je rođen, a ni most preko kojeg su prelazili s jedne na drugu stranu rijeke.

„Rijeka je bila čista, pričao je otac i u drvenim burilima su donosili vodu koja se pila. Kad smo došli u Tursku otac je nabavio đemiju (lađa.op.a) i stalno bio na vodi. Nije bilo rijeke, ali jeste more. I ja sam čitav život proveo na đemiji, vozio voće, najviše šeftelije koje sam prodavao po Stanbolu. Kao i moj otac, starost sam dočekao na vodi“.

U vrijeme kad je 1900. godine nastala čuvena fotografija Arslanagića mosta, Kasim Erarslan nije bio rođen. Dugo je, kazao nam je, čuvao razglednice koje su mu svojevremeno stizale od nekih trebinjskih rođaka, a na kojima je bila slika Arslanagića mosta.

Ispričao nam je, također, da se njegov rođak Huso Arslanagić rodio 1914. godine i to na putu od Trebinja prema Karamurselu, a ni jedan ni drugi, za života nisu uspjeli posjetiti Trebinje iako su „dali jemin“ da će to učiniti.

Ali nije znao da je tokom agresije taj isti Arslanagića most, nečasno preimenovan u „Perovića most“.