Ratnom heroju - Titi - amputirane obje noge

Koliko mu je teška njegova bolest, toliko mu je, veli, teško kad čuje kako država proganja njegove saborce, pritvara ih pokušavajući im, to što su se branili od zločina i zločinaca, pripisati kao zločin.

Piše: Almasa Hadžić

Šta reći za čovjeka koji je svoje zdravlje za odbranu države dao i koji bi, kaže, i danas, kakav jeste, državu bio spreman braniti, samo da u njoj zavlada pravda i poštovanje među ljudima?

Takvu državu, iako iz bolesničkog kreveta, još uvijek sanja legendarni Edhem Omerović Tito, nekadašnji komandant 246. Zvorničke viteške brigade, čija je kompletna biografija sazdana od herojstva, patriotizma, nade i vjere u život dostojan čovjeka, u ideale za koje, kaže, ni sam nije žalilo poginuti.

To je onaj „Tito s Majevice“, hrabri zaljubljenik u BiH, koji je godinu dana prije agresije, napustio posao u Sloveniji i vratio se u svoje selo kako bi branio i selo i državu.

„Namirisao“ je, pričao je jedne prilike, da će Bosna biti napadnuta, za dan spakovao torbu i iz Slovenije gdje je imao siguran posao, vratio se u Goduš. Odmah je organizirao straže oko sela na kojima se smjenjivalo 25 mještana da selo slučajno „neko ne bi prepao“ .

Kako se kasnije ispostavilo njegovi „stražari“ skupa sa svojim teočanskim i sapanjskim komšijama, sve heroj do heroja, početkom agresije spriječili su neprijateljske snage da preko Goduša krenu prema Sapni i Tuzli, a odatle, pitanje je gdje bi se zaustavili.

„Ne kajem se što sam se borio. I danas bih, kad bih imao zdravlja, postupio isto.

Prije dvadesetak dana amputilrali su mi obje noge do iznad koljena. Poodavno mi je utvrđen karcinom nadbubrežne žlijezde i odstranjen jedan bubreg. Dugo već idem na dijalizu. Skoro sam i oslijepio, ali, šta mogu. Sve je to sudbina.

Žao mi je što ne mogu otići na Goduš da se, ako ništa, nadišem malo onog majevičkog zraka.

Nazovu me moji saborci, neki dođu i u posjetu. Nikome ko ne pita za mene ja ne hatorim. Upita onaj ko je samnom ratovao, pa i neki drugi ljudi“, priča Tito uvjeravajući nas da, i pored sve muke, nije „duhom pao“ jer zna da sve što se događa da je to „Allahova odredba“.

Nedavno mu je, kaže, u posjeti bio saborac Dejan-Slovenac koji je rat proveo na području Sapne i „maksus došao“ da ga obiđe.

„Možete misliti da je Dejan, dok su mnogi bježali iz Bosne, napustio svoj mir u Sloveniji i došao da brani Bosnu. Iskreno sam mu se obradovao.

Obradujem se svakome ko me nazove telefonom, upita kako sam, kako i od čega živim.

Dok sam mogao, na štakama bih izašao u čaršiju pa vidim mnoge poznate ljude. Priđu mi, popričamo, razgale mi malo. Ali dugo već prikovan sam za postelju i ne mogu nigdje.

Eto, danas je supruga uspjela nabaviti kolica da se bar po kući mogu kretati.

Svi znaju da sam ja volio knjigu.

Nažalost, zbog skoro potpune sljepoće, ne mogu više čitati.

Najteže mi je od svega što mi je stan na spratu pa kad krenem na dijalizu neko mora da me snese do vozila i da me uznese nazad u stan. Uspjeli smo angažirati dvoje ljudi, uredno im plaćamo za njihov trud“.

Edhem Omerović Tito, penzionirani je brigadir Armije RBiH. Kad se čuje sa nekim od saboraca uvijek, kaže, sazna da je „još neko od boraca bolestan, da je izgubio bitku sa ranama zadobijenim u ratu, sa koronom...“.