U haramu nema razlike, bilo da potkradaš brata, komšiju, prijatelja ili državu.
Piše: Almasa Hadžić
Žali mi se danas jedan mirni,
čestiti domaćin iz male čaršije u okolini Tuzle. Zatekoh ga na njivi.
Samo što upitasmo jedno drugo za svoje
i zdravlje familije, prozborismo nekoliko riječi o lakoći posta, o beharu koji
prolazi i voćkama koje već „namiguju rod“, ispričasmo ko će kome za Bajram, on odloži
budak kojim je uređivao živicu oko njive, pa mi, izvinjavajući se veli „moram
ti ovo ispričati“.
„Odem jučer ujutro da kupim vreću
vještačkog gnojiva, onog 15-15-15, zafalilo mi. Kaže prodavačica da vreća košta
52 marke. Prošle godine ista ta vreća gnojiva bila je, čini mi se 18 maraka.
Kupim, šta ću. Odvezem kući i vidim
da će mi to biti malo, pa se, odmah vratim da kupim još jednu. Hoću da platim, kad
ona cura veli: „53 marke“.
Pobunih se, nije mi za tu jednu
marku, ali odakle prije sat vremena 52, a sad 53. Kaže – poskupjelo. I još mi,
ni za onu prvu, ni ovu drugu vreću nije dala fiskalni račun.
Suzdrž'o sam se da ne eksplodiram,
neću da kvarim post.
A gazda joj se, znam ga, gura u
prvi saf u džamiji. Haramija. I još mu počesto država ne valja“, ispriča mi
ovaj domaćin, kao da je jedva čekao da nekog sretne i podjeli razočarenje s
kojim se susreo.
Imala sam osjećaj da će, što od bijesa,
što od razočarenja, zaplakati.
Moj sagovornik ima samo šest
razreda osnovne škole. Nije učio, pa ga otac tih sedamdesetih godina, ispisao
iz škole.
Cijeli život radio je na
poljoprivredi. Kad je došao rat, umjesto motike, on pušku u ruke i na liniju.
Kad bi došao s linije na kraći dopust, po noći bi on i supruga mu kopali na
imanju, sijali sve „što u zemlju može“ samo da porodica mu, a uz nju i mnoge
komšije ne ogladne.
Nakon rata, odložio pušku i ponovo
se uhvatio sijanja i oranja. Sve sa halalom, veli.
Bio je, a i sad je vjernik
praktikant. Petkom je „orelo, gorjelo“ kako je to i njegov otac radio, u
džamiji, redovan na svakodnevnim namazima. Ali, kaže, ni u čemu nije
pretjerivao.
„Rad je farz, kao i namaz. Klanjaj,
posti, idi u džamiju, od volje ti, ali i radi, ako si sposoban. Svak' za sebe
pred Bogom odgovara.
Ja nisam bio za škole, ali jesam za
njive. Hvala Bogu, radeći na zemlji, stekao sam i kuću, i auto, i odškolovao
djecu.
Jednu, tek izgrađenu kuća, četnici
mi zapalili u ratu, ali, napravio sam drugu nakon rata. Rada se nikad nisam
bojao. Jedino čega sam se, osim Boga, bojao, jeste da negdje ne zakačim harama“,
kaže mi.
Namjerno neću da pominjem ime
čaršije u kojoj živi ovaj domaćin, jer je riječ o čaršiji, uglavnom, vrijednih i poštenih ljudi, među kojima su
i mnogi vlasnici privatnih firmi.
Ali, bi mi, nekako, žao čovjeka, ne
zbog one marke što je morao doplatiti, već zbog njegove očigledne tuge zbog
ljudi koji se „ne boje harama“ a u haramu, podvlači mi, „nema razlike, bilo da
potkradaš brata, komšiju, prijatelja ili državu“.
Selameći se, zamoli me da mu, zbog
tegobne priče, „ne hatorim“. Kaže mi da,
kao vjernik, zna da „Allah sve vidi i sve zna“, ali se zakleo da će, kad prvi put u džamiji
sretne gazdu „kome u jednom satu, vreća vještačkog gnojiva poskupi za marku“ a
čuo je, od drugih da je isti dan poskupila za još dvije marke, pitati ga „je li
kad čuo za riječ haram“.
