Piše: Almasa Hadžić
Navršilo se 6 godina kako je sa ovog svijeta otišao jedinstveni, neponovljivi, čovjek s figurom gorostasa i osmjehom djeteta, književnik, Zilhad Ključanin.
Umro?
Ne, nije umro. Samo je otišao, jer Zike ne može umrijeti.
Bio je mart 1995. godine. Dan, dva ranije, završena operacija oslobađanja Vlašića.
Nas troje, četvoro, spremamo se na put u Travnik. Hoće Podrinjci da čestitaju Krajišnicima, da se raduju s njima.
S nama je i Sanjanin Senad Kljajić, koga je 1992. godine sudbina dovela u Podrinje. Tu je još nekoliko Podrinjaca, među njima i novinar Hasan Hadžić.
"Gdje si tegobo" govori mi Zike kroz smijeh prilikom tog travničkog susreta.
"Jesam li ti rekao da moram u rat". Tačno. Rekao je
Vozimo se kroz Travnik. Dere pjesma "Vratiću se u Karajinu". Prvi put je čujem.
"Ponovi" govori vozaču, koji, kako pjesma dođe do kraja, traku vraća na početak. I tako dva dana.
Nepuni mjesec poslije, krećem na put u Split.
Tamo su mi djeca. Zike kaže važno je da dođem do Travnika, a ostalo je briga "7 korpusa" veli, to jest, njegova. Oni će me prevesti do prelaza Kamensko, a onda "šta Bog da". Važno je da imam sve papire.
Prespavala sam u Kaknju u "Labudovima".
"Preuzmi tovar", kroz svoj karakterističan smijeh govori Zike vozaču, dok u gepek trpamo moju putnu torbu, u kojoj su i dvije komadine visočke suhe govedine i dva, tri koluta sudžuke.
Čovjek, valjda, navikao na njegovu narav, ne odgovara ništa, već pažljivo pakuje gepek, gleda i smije se.
Putujemo. Zike mi objašnjava kako su i odakle Krajiišnici pomagali oslobađanje Kupresa.
Na dijelu puta koji vodi prema Livnu, stopira bojovnik HVO-a pod punom ratnom opremom.
"Hvaljen Isus" pozdravlja Zike bojovnika, raspitujući se odakle je, "dokle su naši", to jest njegovi... Ovaj se raspričao.
"Kako vi sa ovim balijama sada, hvale se da su vam pomagali oko Kupresa" Zike će njemu, a ovaj, valjda u dilemi ko je "pitac vrli" odgovara dosta uzdržano.
