"Zamislite srce jednog roditelja, kojemu je jedina želja da pronađe kosti svog djeteta i u mezar spusti njegov tabut“.
Piše: Almasa Hadžić
Selim Omanović, zvani Did, logoraš je
iz zloglasne Manjače. U vrijeme našeg susreta u maju 2016.godine, brojio je 76
godina.
Visok, uredan starac, s jasnom
misli i još jasnijim sjećanjem na život koji se mjeri vremenom prije i poslije
zarobljavanja.
Iako je, nakon puštanja iz logora,
njegova adresa u jednom od predgrađa Londona, srce mu i dalje, kazao nam je, otkucava
damarima njegovih rodnih Biljana.
A što se tiče duše, u nju više
ništa ne može stati. Puna je do pucanja.
U logoru Manjača Selim je proveo
pet mjeseci.
Kad je 17.decembra 1992. godine „leđa
okrenuo“ logorskoj kapiji i stigao u Hrvatsku, bio je težak, kaže, 40
kilograma.
„Ja, ovoliki čovjek, a 40
kilograma. Neću nikad moći sebi objasniti kako sam izdržao. Ja izlazim, a sin
ostao u logoru, ne mogu da se radujem. Bili smo skupa kad su nas zarobili i svo
vrijeme zarobljeništva, ležao je pored mene.
Hvala Bogu, mjesec dana nakon mene
i sin mi je pušten iz logora. I on je poslije došao u Englesku. Da budem iskren,
ne može se niko od nas požaliti na uslove života i prava koja uživamo kao i svi
građani Engleske, ali je moje srce u Biljanima“.
Redovno, kazao nam je, odlazi u
Bosnu, obiđe svoje Biljane, familiju, pa opet nazad. I ne prestaje se nadati da
će za života dočekati da mučitelji iz Manjače odgovaraju za svoja djela.
U društvu Dida Selima, tada smo
zatekli i Fuad Dizdarevića, Senada Jakupovića, Seada Dedića, Rahmu Vukalića,
uglavnom, svi prijedorske komšije i poznanici.
Čaršijski ljudi.
Torture mučitelja Omarske,
Trnopolja, Manjače niko od njih ni nakon toliko godina boravka u Engleskoj nije
zaboravio. I kad odluče da o njima progovore, bude im, kažu, lakše.
U danima kad se primiče
obilježavanje tužnih prijedorskih godišnjica, svi do jednog, priznaju, njihova
psiha se „raspada od tuge i sjećanja“
„Prijedor je bio prva bosanska
Srebrenica. Ne zna se šta je teže – ili smrt puškom, ili mučenja kojima smo
bili izloženi i koja većinu nas i danas proganjaju.
Svaka naša priča je posebna i
uvijek se svodi na pitanje: kako živ čovjek može izdržati to što smo mi
izdržali.
Zarobljen sam na svoj rođendan, a
nakon 7 mjeseci provedenih u logoru, bio sam živi leš“, prisjetio se Fuad
Dizdarević.
Nakon raspuštanja prijedorskih
logora, oko hiljadu zarobljenika Manjače, Omarske i Trnopolja, krajem 1992. i
početkom 1993. godine našlo se u Engleskoj.
Jedni su se nakon izvjesnog vremena
vratili u BiH, jedni su, nakon psihičkog oporavka počeli raditi, dok su jedni,
bez obzira na sve što im je pružala zemlja domaćin, do danas, mentalno ostali
zarobljeni u čeljustima logorskih mučitelja.
„Kad dođe Dan bijelih traka, ja sa
kompletnom porodicom, ako već ne odemo u
Prijedor, nakon što stavimo fine svilene bijele trake oko rukava, krenemo,
najprije, glavnom ulicom u kvartu u kome stanujemo, a onda sjednemo u metro i
vozimo se do centra Londona.
Šetamo gradom dok nas noge ne
izdaju. Prolaznici gledaju u nas, neki sa čuđenjem, a neki, kao da prepoznaju
da je ta traka sinbol nečeg važnog, duboko se naklone prema nama i prođu.
Jednom nam je prišao uglađen
gospodin i pita zašto nosimo tu traku. Objasnim mu, a on me gleda, kaže da je
prvi put čuo.
Eto, zašto je važno da svi, tog 31.
maja podsjetimo svijet na zločin u Prijedoru. Uvijek će biti neko ko je „prvi
put čuo“, kroz suze mi je objasnio jedan prijedorskih logoraša koje sam srela u
Engleskoj.
Fikreta Bačića, sreli smo u
Hambarinama 20. jula 2019. godine. Skoro je bez glasa
Zagledan u tabute pripremljene za
dženazu kaže da će tog dana, na šehidskom mezarju u Čarakovu, biti ukopano i
nekoliko njegovih rođaka.
„Do sada sam bio na svim
grobnicama, na svim dženazama. I svaki put, na svakoj dženazi, razmišljam kako
ću i ja jednog dana stati u saf gdje će se kaljati dženaza mojoj djeci, majci,
supruzi.
Živim s tom nadom, a dokle ne znam.
Prijedor je jedna velika grobnica
iz koje, sa svakim pronađenim skeletom naših ubijenih viri zločinački pogled
nekog od naših komšija koji su nam pobili djecu.
Zamislite srce jednog roditelja,
kojemu je jedina želja da pronađe kosti svog djeteta i u mezar spusti njegov
tabut“, zabilježili smo tada Fikretove riječi.
Mučenja i ubijanja Bošnjaka i
Hrvata u prijedorskim logorima, zarobljavanje cijelih porodica i njihovo
ubijanje na kućnom pragu, u dvorištu, na njivi, u džamiji itd, klasična je
slika genocidne namjere za uništenje pripadnika jedne etničke skupine.
Jer kako drukčije objasniti ubistvo
102 prijedorske djece koja nisu znala ni za pušku ni za mržnju, a koja su u
smrt odvođena skupa sa njihovim majkama, nanama, djedovima, očevima.
Prijedorčani će danas, u znak
sjećanja na svoju ubijenu djecu, roditelje, braću, majke, sestre, prijedorski
ulicama prošetati s bijelom trakom na rukavu i bijelom ružom u ruci.
Da podsjete na svoje nevino ubijene
članove porodica, komšije, prijatelje, kako slučajno, neko ne bi rekao da nije
znao.
