"Kad sam prvi put doveden u logor, 15. maja 1992. godine, vidio sam koliko je SDS koja je bila inspirator i organizator svih zločina u proteklom ratu, bila dobro isplanirala zločin".
Zabilježila: Almasa Hadžić
Nikad ga nisam srela a da nije bio nasmijan. Kad je nakon razmjene ubrzo stigao u Tuzlu, pri susretu, niko po njegovom držanju, osim fizičke iskopnjelosti, ne bi poznao da je preživio pakao srpskih logora.
Selamio bi se, pitao za zdravlje, za stanje na ratištu, sokolio koga je trebalo osokoliti. Valjda takvom snagom čovjeka nagradi duboka vjera u Allaha dž.š. i vjerovanje da sve što se čovjeku događa – događa se po Božijem određenju.
"Sve to podnesu insanska pleća, samo treba biti insan", govorio bi, uvijek se prvi hvatajući za džep da plati kafu uz komentar "ti ćeš drugi put".
Takav je bio Osman ef. Kavazović, predratni imam iz Brezova Polja, hodža koji je odbio ponudu brčanskog popa da izađe iz logora dok sve njegove zarobljene džematlije ne budu puštene na slobodu.
Znali smo svi da je bolestan, ali je skoro do posljednjeg dana pokušavao komunicirati sa rodbinom, prijateljima, uvjeravajući ih da je dobro.
Jutros su javili da je preselio.
Nađoh tekst iz 2016. godine u kome je, prvi put, javnosti otvorio svoju logorašku dušu.
Neka je rahmet dobrom Osman ef. Kavazoviću, časnom imamu, logorašu, pripadniku Armije Republike Bosne i Hercegovine.
............
...Prijeratni imam Azizija džamije u Brezovom Polju kod Brčkog, Osman ef. Kavazović jedan je od onih autentičnih svjedoka logorskog pakla kroz koji je u protekloj agresiji prošlo na hiljade Bošnjaka i Hrvata širom BiH.
Pakao se, kaže, mogao predosjetiti nekoliko mjeseci pred sami napad na Brčko, kada je počela neselektivna propaganda, počev od toga da se u njegovoj džamiji nalazi podrum u kome se krije oružje, do medijskih napisa kako je on vođa nepostojeće Handžar divizije.
Prvi put Osman-efendija uhapšen je 15. maja 1992. godine.
Sjeća se da su, nakon što je klanjao dženazu jednom svom džematliji, u njegov stan gdje je živio sa suprugom i dvije kćerke upali sada već osuđeni ratni zločinac Goran Jelisić i njegova vojska.
"Isprevrtali su sve, uzeli i moja i sredstva Islamske zajednice koja su pronašli, oduzeli mi vozilo i odveli me u logor Luka. Tamo je već bilo dosta Bošnjaka. Iscrpljivali su me svojim ispitivanjem, a onda, sutradan, na moje iznenađenje, pustili me da idem nazad u Brezovo Polje", prisjeća se Osman ef. Kavazović.
Nemir se već dobro bio uvukao u njegov džemat, priča.
Svakodnevno su stizale informacije o napadima srpske vojske i JNA u Podrinju, u Bijeljini, o ubistvima uglednih Bošnjaka u Brčkom.
Sa jedne strane Brezovo Polje okruživalo je 17 srpskih sela, a sa druge je bila rijeka Sava, priča, tako da nisu imali gdje "ni sakrit se, ni bježati".
"Bio je to klasičnoi geto u kome su, ne znajući šta ih čeka, spas već bile potražile mnoge bošnjačke porodice iz Brčkog.
A onda je došao taj tragični 17 juni.
Upali su u selo poput razjarenih zvijeri i oko 400 muškaraca, zajedno samnom odveli su u logor Luka.
Moju suprugu i dvije kćerke, te ostale žene i djecu iz Brezova Polja odvode u logor Lončari. Među zarobljenicima vidim moje učenike iz mekteba, gledaju me, onako, nemoćno, iz očiju im izvire pitanje zašto ih vode, šta će biti s njima. To su trenuci koji se ne zaboravljaju i s' kojim se, jednostavno, čovjek nosi dok je živ", priča Osman ef.
I zaplaka. Sjedimo u jednoj kafe-slastičarni u Tuzli, blizu zgrade u kojoj stanuje. Kaže "halali, ali suze ne biraju kad će krenuti".
Šta se sve nagledao u logoru Luka, šta je lično preživio, Osman-ef. rijetko o tome govori.
Torture, ispitivanja, premlaćivanja, ubistva, bili su logorska svakodnevnica.
Sjeća se da su, desetak dana nakon pritvaranja, nepoznati ljudi došli po njega i vozilom ga odveli do lokalne pravoslavne crkve u Brčkom.
"Ne znam zbog čega me vode. Kad su me dovezli do crkve, vidim u porti me čeka brčanski pop Slavko. Pozdravi se samnom. Poče razgovor i on mi odmah, kao, eto, kolegi iz druge vjere, predloži da izađem iz logora.
Slušam ga, a istovremeno pored mene prolaze četnici krvavih ruku i odjela. Zahvalim mu i kažem, nema problema, ali da samnom budu pušteni sve moje džematlije kojih je u logoru već bilo preko 400.
On mi kaže da to ne može, da je ovo srpska država.
Više se i ne sjećam kako je tekao razgovor, znam samo da sam mu odgovorio da je ovo država Bosna i Hercegovina. Tu se razgovor i završio. Vratili su me u logor, kada su i započele nesnosne torture i prebijanja".
U logoru Luka Osman ef. Kavazović je proveo 22 dana, nakon čega je premješten u logor Batković gdje je započelo suočavanje sa novim paklom.
Ogroman je logor, priča, hiljade je logoraša iscrpljenih, izmučenih i isprebijanih. U trenucima kad se na logorskim kapijama pojave aktivisti Međunarodnog crvenog križa, prisjeća se, mnoge sakrivaju, posebno djecu koja su se tamo nalazila. Još uvijek, kaže, čuje noćne jauke logoraša.
"U Batkoviću sam pomiren da sve što mi se događa je Božija volja i iskušenje. Ne mislim na sebe, ali me razdire misao šta mi je sa suprugom i kćerkama. Izdržao sam zahvaljujući čvrstoj vjeri u Allahovu pomoć.
Prvih dvadesetak dana bilo je neizdržljivo. Svakodnevna premlaćivanja i mučenja, a onda su me odjednom ostavili na miru. Sjećam se Tuzlaka Nedima Mustačevića, imao je nekih 19 godina i bio je ranjen na Majevici. Njega su ubijali svaki dan. Niko ni danas ne zna kakve je muke i torture taj mladić izdržao.
Sjećam se i Ruvejd-efendije iz Diviča kod Zvornika i mnogih drugih logoraša koje i danas sretnem u Tuzli, ali i diljem BiH".
Najgore bi, priča, Osman-ef. bilo kad bi u Bijeljinu dolazili Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik i drugi njihovi politički prvaci. Tada bi u logor stiglo njihovo obezbjeđenje i satima se iživljavalo nad logorašima.Pada čovjek od udaraca pred vama, krv šiklja sa svih strana, a vama, priča, ne daju da mu priđete.
Nastranu izgladnjivanja.
I tako sve do 13. oktobra 1992. godine kada je 60 logoraša među kojima sam bio i ja određeno da idu u razmjenu".
Sjeća se Osman ef. Kavazović razmjene u selu Ulović kod Donjeg Rahića. Ne vjerujući da je slobodan, krenuo je kaže prema centru Rahića i prvu osobu koju je sreo, a da je poznaje, bila je mlada djevojka, njegova nekadašnja učenica u mektebu.
"Možda je imala nekih 16-17 godina, ne znam. Kad me je prepoznala počela je da trči prema meni, suze joj teku niz lice, prilazi mi i jecajući govori "efendija ja sam silovana".
Stao sam kao ukopan, ne znam šta da joj kažem, a ona samo plače. Plačem i ja, pognuo glavu, starija je od moje kćerke samo koju godinu, riječi mi stale u grlu, ne znam šta da joj kažem...
Nakon što sam se pribrao, raspitujem se zna li iko gdje su mi supruga i kćerke, jesu li žive. Tad saznam da su i one, nakon skoro mjesec dana boravka u logoru Lončari, razmjenjene i da se nalaze kod moje majke u Jelovče Selo kod Gradačca.
Nikad neću zaboraviti trenutak susreta s njima", priča Osman-efencija, i opet plače, i opet moli za halal i razumjevanje.
Kao vjernik, kao čovjek koji je oduvijek pozivao na razum, poštenje, sabur, kaže da ovozemaljske kazne zločincima ne mogu biti mjera pravde za zločin koji su počinili.
Za samo jedan dan patnje i muke koju je preživio logoraš Nedim Mustačevi, veli, Radovan Karadžić pod čijom kapom je formiran logor Batković, treba da robija dok je živ "i da ne bude dovoljno".
Duboko vjeruje u Božiju pravdu, ali i ljudski razum da će ono što je i on i hiljade drugih preživjelo u proteklom ratu biti dovoljna opomena da više niko u ovoj zemlji ne posegne za ubijanjem nevinih ljudi i to samo zbog toga što su druge vjere i druge nacije.
I kad se malo pribrao, prilično iscrpljen, veli može li da doda "dobro je da ostane zapisano i kad nas ne bude" da se zna šta je on Osman ef. Kavazović, imam Azizija džamije u Brezovom Polju vidio sve kad su ga doveli u logor.
"Kad sam prvi put doveden u logor, 15. maja 1992. godine, vidio sam koliko je SDS koja je bila inspirator i organizator svih zločina u proteklom ratu, bila dobro isplanirala zločin. Gledao sam spiskove po kojima se, među zarobljenicima traže određeni ljudi.
Imali su posebne spiskove ljudi iz politike, iz kulture, spiskove vjerskih dužnosnika. Ovi što su mučili i ubijali zarobljenike oni su bili klasični izvršioci, a pravi egzekutori bili su prvaci SDS-a, Teritorijalne odbrane, JNA", veli na kraju našeg razgovora Osman ef.Kavazović".
p.s.
Osman ef. Kavazović potiče iz poznate ulemanske porodice iz Gradačca. Brat je reisu-l-uleme Islamske zajednice Bosne i Hercegovine Husein ef. Kavazović koji je bio zarobljenik hrvatskih logora.
