Džaba što je četrdesetogodišnji radni vijek ostavio teške posljedice na njegovo zdravlje pa je do kraja života hodao savijene kičme i što stanuje desetaik kilometara izvan grada, hadžija Hamid bi punih 20 godina hizmetio „i džamiji i narodu“ koji u džamiju dolazi.
Piše: Almasa Hadžić
Kad umre poznati intelektualac,
političar, neko ko je zadužio grad, državu nekim velikim djelom, žali i o tome
danima priča i čaršija i država.
Mediji se utrkuju ko će više
informacija dati o značaju ostavštine rahmetlije, ili pokojnika, svejedno, a u
eri društvenih mreža taj „značaj“ pokuca na vrata svakog od nas da se divimo i
poštujemo djelo koje iza sebe umrli ostavlja.
Ali kad umre, skoro nevidljivi
čovjek, kao što je hizmećar džamije, e, onda, ta vijest zna da pređe sve
ovodunjalučke granice vrijednog, upravo
što je značaj djela koji iza sebe rahmetlija ostavlja rijetka ljudska dobrota,
humanost i poštenje.
Upravo je zbog toga vijest da je
umro dugogodišnji hizmećar džamije Kralja Abdulaha u Tuzli,
osamdesetčetvorogodišnji hadžija Hamid Mujović, jučer preplavila društvene
mreže, portale, ožalostila svakog ko ga je ikad sreo i sa njim se poselamio.
Džaba što je četrdesetogodišnji
radni vijek ostavio teške posljedice na njegovo zdravlje pa je do kraja života
hodao savijene kičme i što stanuje desetaik kilometara izvan grada, hadžija
Hamid bi punih 20 godina „lijevalo – puhalo“ iz tuzlanskog naselja Gospić, rano
prije podne došao u džamiju Kralja Abdulaha kako bi hizmetio „i džamiji i
narodu“ koji u džamiju dolazi.
„Običnim danima dođem prije podne i
u džamiji i oko džamije ostanem do iza jacije. Klanjam namaze, radim oko
cvijeća, održavam zelenilo, nastojim da džamijska avlija bude čista i uredna.
Ako se zid okruni ili nešto drugo poremeti, ja to popravim. Volim, eto, da
džamija blista“ ispričao je Hadžija uoči jednog ramazanskog Bajrama autoru ovog
teksta, napominjući da je njegov hizmet „zahvalnost Bogu za zdravlje i dobra
koja mu je dao“.
A dao mu je, veli „hairli hanumu,
evlad“, dao mu snagu da i u poznim godinama može postiti ramazan i obavljati
sve namaze, dao mu život u kome ni na koga ne hatori, a i njega niko, nikad „mrko okom ne pogleda“.
U ramazanu bi znao poraniti u
džamiju, pospremiti ako nešto nije na svom mjestu, klanjati namaze, ispratiti
mukabelu, onako povijen, otići kući na
iftar, a onda opet u džamiju na namaze do duboko u noć.
„Ramazan je vrijeme da se obiđe što
više džamija i sa što više džematlija poselami i za zdravlje upita“ govorio bi.
Na pitanje odakle mu tako starom snaga da redovno pomete
veliku džamijsku avliju, uredi cvijeće,
okopa rastinje u džamijskom okruženju, odnese svaki, slučajno bačeni papirić iz
avlije, da li ga ko za to plaća, Hadžija kroz smiješak odgovara da su mu snaga
njegov „din i iman“, a što se tiče plaćanja, kaže da je „preplaćen“.
„Ima onaj što ne žali kad daje.
Ljudi me gledaju, vrte glavom, a ja im kažem pa zar ne vidite da moj hizmet
nije teret mom zdravlju. Naprotiv, što stariji, to sam zdraviji i poletniji.
Bog je najbolji i najpravedniji platiša“.
Pričao je hadžija Hamid kako bi
znao nekad ostati do kasno u noć, pa i prenoćiti u džamiji, nadzirući povremeno
da mu neko ne uništava cvijeće, ne dovodi pse u džamijsko dvorište.
„Velim, ljudi moji, džamija je za
ljude, a ne za pse. Kad ostanem noću pitaju neki je li me strah da me ko ne
napadne. Velim ja njima da se ne plašim jer sve što radim radim u ime Allaha, a
njegova zaštita je najsnažnija i ne bojim se tih što napadaju“.
Hadžija Hamid u Tuzlu je, nakon agresije, došao iz svog
rodnog Novog Pazara. Nikad se, pričaju
imami džamije Kralja Abdulaha, ali i mnoge džematlije, nije žalio da ga
nešto boli. Pa i onda kad ga je boljelo.
Obično bi u dane pred ramazan
otišao u svoj Novi Pazar kako bi obišao rodbinu i prijatelje, ali i, obavezno,
mezarove onih koje je poznavao.
„Nedavno je obišao svoje u Novom Pazaru. Zove,
pita , jesmo li u njegovo ime poručili jednokratne peškire za džamiju, koje
smo, inače, u vrijeme pandemije nabavljali, a što nas je bio zadužio kad se
spremao za put. Rijetki su ljudi kakav je bio hadžija Hamid i zato smo vijest o
njegovom preseljenju primili s velikom tugom. Preselio je jučer (srijeda) prije podne dok se spremao na
namaz“ ispričao nam je hafiz Peštalić.
Dženaza hadžiji Hamidu Mujoviću,
klanjat će se u petak nakon džuma namaza
i to u džamiji u kojoj je hizmetio 20 godina, a bit će ukopan u haremu
Džindijske džamije u Tuzli.
Neka je rahmet dobrom čovjeku,
hadžiji Hamidu Mujoviću.