Piše: Almasa Hadžić
U narodu je poznat po nadimku "Kinez". Zovu ga još i "podrinjska pčela". Živi u selu Snagovo na području Zvornika iz koga je početkomn agresije sa majkom i bratom protjeran kao četrnaestogodišnji dječak. Imao je deset godina kada je ostao bez oca.
U Snagovo se vratio 2000. godine .
Dok je živio u izbjeglištvu, završio je ugostiteljsku školu. I kao učenik, gdje god bi ga ko zovnuo da nešto uradi, pomogne, odazivao se trčeći.
Često bi, dok je bio u izbjeglištvu, priča u razgovoru za Politicki.ba, znao zaraditi "nešto za hranu" i tako obradovati majku. Zbog "malo kosih očiju" kaže kroz smijeh, od onih sa kojima je radio dobio je nadimak Kinez.
I nije se ljutio.
Zove se Nurif Čivić, humanitarac koga poznaju svi gladni, nemoćni, bolesni širom Podrinja, Semberije, ali i oni "dalje od Podrinja" i u čije postupke, namjere, djela nikad niko posumnjao nije.
Jer, kažu u Podrinju "Kinez je samo jedan".
"Šta ću, ja sam takav čovjek. Ljudi zovu, neko nema šta za ručak svojoj djeci, neko nema za lijekove, onome izgorela kuća, onaj nepokretan, onaj slijep, bolesni starci u kući nema im ko ni čašu vode dodati, onaj treba do doktora u Zvornik, u Tuzlu, a nema novca kartu da plati, a kamo li da kupi lijekove...
Velika je ljudska muka kad u nju duboko zavirite, ali je velika i ljudska dobrota ako hoćete da je vidite", kaže Kinez na početku razgovora za Politicki.ba moleći nas da ga previše ne hvalimo jer on, sve što radi "radi u ime Allaha" i uz pomoć dobrih ljudi, većinom Podrinjaca koji žive širom svijeta.
Nurif Čivić Kinez osnivač je Udruženja "Srcem za Podrinje" Zvornik -Snagovo, čiji je slogan: "Nečije malo nekom znači mnogo".
Udruženje je osnovao s ciljem da pomaže povratnicima kojima nema ko pomoći, ali i drugim ljudima u nevolji, a kome su se, ubrzo po osivanju, pridružili mnogi volonteri iz njegovog, ali i okolnih zvorničkih sela.
Danas, na Međunarodni dan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti koji se obilježava širom svijeta, Nurifa smo zatekli upravo dok je žurio da odnese pomoć jednoj porodici u selo Kamenica kod Zvornika.
Kaže da je njemu i njegovim dvadesetak volontera, mahom učenika osnovnih i srednjih škola iz Snagova i okolnih sela, svaki dan borba protiv nekog vida siromaštva, za koju mu je osim "Allahove nagrade" u koju vjeruje, najveća nagrada kad vidi zadovoljno lice onog na čija vrata pokuca, donese hranu, lijekove, medicinske potrepštine, doveze neophodni dio pokućstva, obezbjedi ogrijev za zimu...
"Teško je gledati suze zahvale ljudi kojima ste donijeli pomoć. Provre iz njih njihova nevolja.
Ispraća vas iz kuće neka nana, jedva hoda, a niz obraze joj se slijevaju potoci suza, što od radosti što ste joj pomogli što od tuge zbog stanja u kojem je.
Zadovoljstvo je, bar na trenutak, obradovati nekog kome je život pretvoren u neimaštinu, tešku tugu, bolest.
A ja, opet, kažem, sve ovo ne bih mogao raditi da nije dobrog svijeta koji mi vjeruje i koji zna da će ono što je darovao javno ili tajno, otići tamo gdje je namjenjeno".
