Nena Hurija Bošnjak za života nije saznala gdje se nalaze posmrtni ostaci njenog jedinca

Piše: Almasa Hadžić

Foto: Ahmet Bajrić Blicko

Jučer je umrla nena Hurija Bošnjak iz Kučić Kule kod Zvornika.

Riječ je o neni koju smo 2001. godine u Kučić Kuli, skupa sa grupom, mahom starijih žena iz sela, fotografisali dok nasipaju seoski put, jer muških glava koje su preživjele zarobljavnanje i ubistva iz 1992. godine, u selu skoro da nije bilo.

Naime, više od 65 muškaraca iz Kučić Kule, našlo se u grupi od oko 700 Bošnjaka koji su 1. juna 1992. godine zarobljeni na Bijelom Potoku kod Zvornika, a potom strijeljani na nekoliko lokacija na području Zvornika.

Kad su joj zarobili Mehmedaliju, sina jedinca, nena Hurija se sa snahom i njeno troje djece, od kojih je najstariji Elmedin imao 7 godina, našla u izbjeglištvu na području Tuzle.

„Stalno smo mislili da će se otac vratiti. Nena i majka su tugovale, borile se da nama ništa ne zafali. A onda, kad je došao mir, odlučile su da se vratimo na Kučić Kulu.

Moja nena bila je među prvim povratnicima.

Fotograija na kojoj se vidi kako žene iz Kučić Kule nasipaju put, a s njima i moja nena, najbolji je svjedok šta su sve žene podnijele da bi obnovile život u našem selu“, ispričao nam je prije nekoliko godina Elmedin, tada već profesor historije, prilikom naše posjete Kučić Kuli, gdje smo upoznali i njegovu nenu Huriju.

Hurija Bošnjak u svoje porušeno selo vratila se 2001. godine. I ona i još nekoliko povratnica, boravile su tada u svojim uništenim hudžerama, bez vrata i prozora, ali, sa svog imanja nisu željele otići.

Nasipale su put, istovarale i na svojim leđima prenosile građevinski materijal koji im je, u vidu donacija stizao, pomagale majstorima da što prije obnove njihove domove, obrađivale zemlju, odgajale i školovale djecu...

Prije nekoliko godina, u Kučić Kuli, u avliji kuće u kojoj je živjela sa svojom snahom i porodicom njenog unuka Elmedina, zatekli smo nenu Huriji. Pričala nam je o svom životu, ali i tuzi koja joj je „pritiskala srce“ još od 1992. godine.

„Da bar mogu naći jednu kost od svog Mehmedalije pa da je ukopamo i na mezaru napravimo nišan. Pa da njegova djeca znaju da je to njihov babo. I sve tako čekam i tugujem, pobolijevam, ali živ čovjek ne može u zemlju“, ispričala nam je tada nena Hurija, prepoznajući sebe na fotografiji koja svjedoči žensku mobu iz 2001. godine kad se nasipao put u selu.

Nažalost, ova tužna majka, za života nije dočekala vijest koju je čekala punih 30 godina.

Otišla je na bolji svijet, a da nikad nije saznala na kom mjestu je njen Mehmedalija ubijen niti u kojoj su grobnici njegovi posmrtni ostaci sakriveni.

I ne samo ona, već na desetine majki iz Kučić Kule, čiji su sinovi zarobljeni na Bijelom Potoku 1. juna 1992. godine.