Neka je rahmet tužnoj srebreničkoj hanumi Hanifi Đogaz, majci kojoj su zločinci ubili troje djece

Piše: Almasa Hadžić

Umrla je Hanifa Đogaz iz Dugog Polja kod Srebrenice. Blizu je to Memorijalnog centra u koji je nerjetko svraća, uglavnom sa svojom jetrvom Mejrom.

„Kako si Hanifa“ bilo bi moje jedino moguće pitanje kad bi smo se sreli u danima tužnih srebreničkih godišnjica.

„Onako kako se mora biti. Dobro, dok Allah ne propiše drukčije“ bio bi, opet, njen odgovor.

Na licu joj se uvijek ukazale iste tužne crte, ispisane žalošću za njenim najmilijim. Sinovima Samirom i Sabahudinom, kćerkom Subhijom i suprugom Hamedom.

„Svaki dan je teži. I ustaješ i liježeš sa istom tugom. Misliš, eh, da su mi moja djeca živa sad bi radili ovo ili ono, imali svoje kuće, unučad dolazili...

A opet, pomislim, hvala ti Bože, imam kćerku u Sarajevu, odem njoj svako malo. Kad me stisne u prsima, a ja požurim u Potočare, obiđem mezarove, isplačem se, pa mi bude lakše. Obiđem svoju jetrvu Mejru, svoje žene po Srebrenici“ priča u jednom od mnogobrojnih naših srebreničkih susreta.

U danu kad je u Srbiji uhapšen zločinac Ratko Mladić, 26. maja 2011. godine Hanifu smo s ostalim majkama zatekli u krugu Memorijalnog centra u Potočarima.

„Eno mjesta gdje je stajao kad je u julu 1995. godine djelio čokolade i kekse djeci. Vrućina, glad, nemoć, ne znamo šta je s našim sinovima koji su krenuli šumom, a on dođe sa svojom pratnjom, veli «ne bojte se, svi ćete za Tuzlu». Mi jadne mislimo, evo, obeć'o je čovjek, pa on je komandant, nikome se ništa neće dogoditi....

Eh, Bože, u moje Mejre tri sina, muž i unuk ubijeni u mene dva sina, muž i kćerka...

A njega će sada prebaciti u Hag.

On u zatvor u kome će imati i advokate da ga brane i doktore da ga pregledaju, a naša djeca i dalje u grobnicama, ili u vrećama u Identifikacijskom centru u Tuzli ili ovdje u mezarju u Potočarima.

To nije pravda neka cijeli svijet zna“ govorila je tada Hanifa, okružena majkama, sudbine slične njenoj, čiji su životi bili osuđeni na vječnu patnju.

Cijeli Hanifin život, govorila bi, bio je samo tuga.

Vehnuo je organizam i pored velike pažnje njene dvije kćerke, posebno one koja je živjela u Sarajevu. Pričala nam je jedne prilike da bi joj se „najveća tegoba na srce svalila“ kad bi osvanuo Bajram, a ona i njena jetrva Mejra, oblivene suzama, jedna drugoj došle na kafu i umjesto bajramske radosti dugo, same, plakale i tugovale.

Ipak se nije predavala. Dok je imala snage da hoda sretali bi smo je na svakom značajnom obilježavanju genocida, na svakoj grobnici, stratištu srebreničkih sinova.

I nju i Hatidžu, i Nuru i mnoge druge koje su posljednjih godina skupa sa svojom tugom preselile na bolji svije u koji su čvrsto vjerovale.

Neka je rahmet srebreničkoj hanumi Hanifi Đogaz. Majci kojoj su zločinci u genocidu ubili troje djece, supruga i mnogobrojne druge članove porodice.