Navršilo se devet godina od smrti Nisveta Džanke

Piše: Almasa Hadžić

Danas prolazi deveta godina kako nas je napustio Nisvet Džanko. Otišao je čovjek u karo košulji,u čijoj čuvenoj, u miru zapisanoj biografiji stoji da ga „ni jedna vojska nije zaobišla“, da mu je broj cipela 48, visina 2 metra, da je volio filmove i gledao ih u svim terminima, da je ....

Ono što nije zapisao, ostalo je u sjećanju mnogih od nas koji smo s Nisvetom proveli rat, zvanično , u Tuzli, a nezvanično šunjali se po ratištima Zvornika, Teočaka, Gradačca, Brčkog, Kladnja gdje god je ljudska noga mogla doći, a metak redovno promašio.

I tako se družili, pričali o svemu i svačemu i smijali se i kad nam do smijeha nije bilo, uvijek računajući da kad osvaneš, možeš da ne zamrkneš.

„Cigar duhana i eto te u Sarajevu“, kaže nostalgično, prilikom jedne naše zajedničke ratne posjete borcima Prve muslimanske birgade u okolini Kladnja.

On, Lutvo i ja, ugrijasmo se kupusnom čorbom s dosta vode, soli i bibera, u ratnoj kuhinji u Ravnama. Snijeg pada, a oko mu stalno baca prema Sarajevu.

„Mogu misliti što je gore napadalo“, opet će o Sarajevu.

Ne govori, a iz njega izvire nostalgija prema „najvoljenijem gradu“.

U tašni mu svježe ispečen hljebčić za „nedaj Bože gladi“, a dobar je, veli, u samoodbrani, jer „koga udarim ovim hljebom glava mu na dva dijela puca“. Crče, smijući se.

Takav je Nisvet bio.

U najdeblju knjigu ne bi stali upamćeni detalji sa naših dogovorenih i nedogovorenih susreta, zajedničkih posjeta raznim jedinicama, razrušenim selima u kojim bi nam nerjetko, iz podruma kakve ranjene kuće, domaćin mahnuo da svratimo, da se ogrijemo, usput dodajući toliko željenu informaciju da „krompiruša samo što nije pečena“.

„Dosta mi hrane za tri dana“ kaže prilikom jedne, kako ju je nazvao, „zvanične i prijateljske posjete“ Međeđi. Domaćini mu Hasan, Meša, Sakib, Zijo, Nurdin, Muhamed, Šiško i ostala družina sa radija „Glas Drine“

Govorio bi da su mu svi Podrinjci rođaci po „drinskoj liniji“.

Gutali smo Nisvetove kolumne „Rato'e“.

I da se smiješ i da plačeš.

Vlast u Tuzli škrguće zubima, nije im pravo što im u svakoj kolumni, redovno, prefarba dotadašnju biografiju, ali, prolazi.

„Nije na dobro, zgrabit će ga“, kaže jedan od njegovih kolega. I ne bi dugo.

Pronese se vijest „mobilisali Nisveta“. Pravac Majevica.

„Što si ga pis'o – pis'o“ kaže, obradovan, jedan politički smrdljivac, uvjeren da, uz zaduženu pušku, Nisvet nije imao vremena da ponese olovku i papir. Budala!

Jedno jutro idem sadašnjom Turalibegovom ulicom, na dionici ispred sjedišta „kapejota“ kako je tada, u naletu humora,volio reći za SDP, kad ono, u susret mi ide Nisvet.

Lice ispijeno, pomodrilo, oči podbuhle, uniforma visi na njemu. Veli da je noć ranije došao s ratišta, prespavao u Grafičaru, pa ode do „Zmaja“, a poslije „vidjet ćemo“.

Imao je u tašni rukom napisan tekst, samo da ga prekuca.

Nudila je Nisvetu „vlast“, pred mobilizaciju, „finu paru“ samo da se okani rubrike „Rato'e“, ali.

„Ne znaju oni da je meni, dnevno, dovoljna hurma i šamar“ govorio bi.

Ne znam koliko se dugo, poslije, nismo vidjeli, ali znam da sam, nekih dva mjeseca nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma i pribavljanja svih potrebnih papira, na sva zvona objavila da idem u posjetu djeci u Split, a onda „milim i dragim“ u Njemačku i Tursku. Dosta od mene velim, eto vam rata, samo da se uhvatim „grane“, ne vidjeste me više.

„Hano, ako se slučajno vratiš, ponesi bratu malo „krdže“. Ne moraju biti najskuplji, ali da se mogu pohvaliti da sam u ratu, bar jednom, pušio prave cigare. I, tu košulju što si obukla, vidim da je muška, nemoj bacati, može ona meni po dužini, a po širini pogotovo“. Smijeh. I on došao pred Hotel Tuzlu, odakle je kretao autobus za Split, da me isprati.

Blicko ovjekovječio trenutak. Nisvet u sredini „ko stožina“ primjećuje Hasan. Grljenje, smijeh, suze.

Kroz mjesec, dva, ponovo se sretosmo u Tuzli. Narudžba je stigla. Smije se, veli da se „u zadnje vrijeme malo bolje jede“, a i da Adil-efendija iz Merhameta ne žali.

Ne krije da sanja dan kad će u Sarajevo.

Umalo da zaboravim:

Bio je jedan od ratnih Bajrama. Ravedrilo, ne pucaju nekoliko dana. Selam, veselam, zovem ga da navrati na pekmezne hurmašice. Kaže, neće moći, dogovorio je s rajom , idu na bajramski dernek u Dom mladih.

„Osatavi za kasnije“ veli u svom stilu. I ode.

Nakokn nekoliko dana, sretnem ga u gradu. Kaže da je na Bajram „moralno zglajz'o“

„U Dom mladih došlo raje koju odavno nisam vidio, ima šta i da se „srkne“. Krenuo kući, u naramak nasložio piva, taman da izađem, kad predame Mumin-efendija.

Gdje ćeš efendija, što nisi zakasnio bar deset minuta. On se smije. A i ja. Ma sramota me bilo, ali, zna Mumin da ja nisam evlija“, ispriča i ode, čekaju ga, kaže „neki njegovi“.

Stao rat, nastala opća bježanija, svako svome ide. Ja, opet u Split, pa dalje u svijet. Nisvet u Sarajevo, naravno.

Dugo, poslije se nismo vidjeli.

Jedno dva puta smo se sreli u Sarajevu, „prebili“ po neku.

I dalje sam čitala sve što je njegovo pero zapisivalo i svaki put, poslije čitanja bih se smijala, ne znam ni sama zašto. Valjda mi padne na um neka njegova ratna.

Pa onda krenula „Pozitivna geografija“. Gledam svaku emisiju. Drugi lik od onog kakvog sam ga iz rata zapamtila. Ali duhom isti.

U neko vrijeme, pronese se vijest: razbolio se Nisvet. Mnogo je bolestan, vele.

12. maja 2012. godine, popodnevnim autobusom, vraćam se iz Sarajeva u Tuzlu.

Na vijestima čujem „umro Nisvet Džanko“.

I pored sve borbe ljekara, transplantirana jetra, nažalost, nije izdržala.

Neka je rahmet dragom Nisvetu Džanki. Ljudi poput njega, koliko god godina da prođe ne zaboravljaju se.

p.s

Blicko sačuvao fotografiju.

Što se tiče „onog za Bajram“, prijatelju, Allah je milostiv i oprašta svojim dobrim robovima.

A i Mumin-efendija, zna se, dobar je čovjek.