U ratu, umjesto svog vodenog bolida, po uzoranim podrinjskim putevima sretali smo Sulju za volanom starog kombija kojim grabi prema Ratnoj bolnici u Sapni, nekad prema Tuzli, prevozeći svoje ranjene saborce.
Piše: Almasa
Hadžić
Znali su ga kao Sulju iz
Merhameta. Hadžiju Sulju. Sulju s Diviča...Nekoga na čijem licu se
nije moglo vidjeti je li umoran ili odmoran, je li zdrav, ili, nedaj Bože,
bolestan. Je li gladan, sit...
Ne, na njegovom licu se,
osim blagog osmijeha koji isijava toplinu i
smirenost, nalik, ustvari, na njega samog, ništa drugo nije moglo vidjeti.
„Selam...
Alejkumuselam... Halali, podne će, a valja razvesti ručak. Ima gladna
svijeta... Čekaju...Došla roba, odoh.... Ideš li u Zvornik?... Bio
sam na Diviču... Halali..Poselami... Odoh – bio bi to rukovet toplih
riječi koje bi pri slučajnom sretanju na nekoj od tuzlanskih ulica, izgovorio
hadžija Suljo, žureći „za poslom“ kako bi govorio.
Malo je ko znao ko
je, ustvari, hadžija Suljo, odnosno Suljo iz Merhameta.
Oni Zvorničani koji su u
subotu ispred Jalske džamije u Tuzli ispraćali njegov tabut na
mezarje na Golom brijegu, s tugom, ali i ponosom, prisjećali su se
Sulejmana Tuhčića iz Diviča kod Zvornika, prijeratnog poznatog motonautičara,
višestrukog prvaka bivše Jugoslavije i evropskog prvaka u
motonautici, sportiste godine u Zvorniku uoči samog rata...
Onog sitnog, okretnog
Sulje koji je rođen uz Drinu i živio za „zelene oči“ Zvorničkog jezera, u kojim
se ogledao kalem Divičke džamije, čiju su obalu od njegovog nastanka
čuvale drvene lađe, čamci i uglancani vodeni bolidi
namjenjeni tekmama širom bivše Jugoslavije.
Jedan od njih bio je
Suljin s kojim je pobjeđivao gdje god bi tekma bila zakazana, a posljednji put
1989. godine na Evropskom prvenstvu u motonautici održanom u Senti.
A onda je došao
rat i sve zaustavio.
U ratu, umjesto svog
vodenog bolida, po uzoranim podrinjskim putevima sretali smo Sulju za volanom
starog kombija kojim grabi prema Ratnoj bolnici u Sapni, nekad prema Tuzli,
prevozeći svoje ranjene saborce.
Ništa mu, kažu teško
nije bilo raditi.
Kad je rat stao, Suljo
se obreo u Merhametu u Tuzli. Godinama smo ga sretali ispred Narodne kuhinje
„Imaret“ kako odvozi hranu onim nemoćnim, bolesnim. Obilazio bi po
kantonu sela i zaseoke, da svojim okom vidi “ko nema ručka, ko nema
hizmeta“ pa da ga on već sutradan obraduje „tanjirom kuhanja“ iz Narodne
kuhinje.
Ako se nije moglo
vozilom, Sulji nije mrsko bilo da pješači.
„Zakažemo mi iftar nekad
za borce, nekad za porodice šehida, majke Srebrenice, džematlije, a hadžija
Suljo, iako je postio, uzme čašu vode, jednu hurmu i ništa više. Kaže dosta mu.
Servira hranu postačima, postaču je sevap hizmetiti, veli.
Poplave u Tuzlanskom
kantonu, Suljo trči nosi pomoć, dođe do svakoga. Jedan dan vratio se, otpali mu
đonovi na cipelama. Znamo da je podstanar, da sam živi, velimo „de
Suljo da i tebi nađemo jedne cipele“, a on neće. Kaže „grehota je“, ima on
lijepila, zalijepit će đonove.
Teško da se može sresti
takav insan, čovjek kome nikad ništa trabalo nije, koji se nikad žalio nije,
kome ništa teško bilo nije i koji nikad nikoga orezilio nije“, prisjećaju se
svog hadžije Sulje uposlenici tuzlanskog Merhameta.
Prije godinu dana,
hadžija Suljo je počeo pobolijevati. I ranije je možda bio bolestan, ali nikome
govorio nije. Durao je. Karcinom mu je usporio hod kroz život, ali vjeru u
Boga, u ljudsku čestitost i dobrotu i ljubav prema svom vodenom bolidu na
Diviču nikad gubio nije.
Na bolji svijet preselio
je u petak 4. decembra u sabahsko vrijeme.
Za njim tuguju sestra
Emira, sestrići i sestrične, amidžići, amidžične, kolege, a li i mnogi gladni i
hizmeta željni ljudi koje je hadžija Suljo godinama obilazio.
