Nakon našeg teksta javila nam se Mevzeta. Živa je. U Americi.

Mevzeta Ramić – Aruković, porijeklom je iz Rogatice i u junu 1992.godine sa članovima svoje familije izbjegla je na područje Žepe. Tu su ostali sve do pada Srebrenice i Žepe u ruke vojske zločinca Ratka Mladića, kada su bili prisiljeni da ponovo bježe.

Piše: Almasa Hadžić

„Da, jasam ta koja naručju drži malu bebu i čiji je ruksak ostao autobusu koji nas je prevozio u Vareš. U ruksaku je ostao i album s fotografijama moje familije na kojim su moji roditelji, djedovi, nene, rođaci, školski drugovi...",– plačnim glasom, telefonom nam se javila Mevzeta Ramić, djevojačkog prezimena Aruković, prognanica iz Žepe, koja trenutno živi u Sjedinjenim Američkim Državama.

Mevzeta se javila ubrzo nakon što je naš portal politicki.ba objavio priču o Tuzlaku Ismetu Okanoviću čija je porodica punih 25 godina čuvala izgubljeni album s fotografijama. Pronašao ga je Ismetov sin Rusmir u autobusu u kome je, nakon pada Srebrenice i Žepe, iz Kladnja prevozio žene, djecu, starce koji su izbjegli Mladićevoj zločinačkoj šapi.

Doživjela sam stres

- Mislim da sam vidjela tekst i fotografije na internetu, samo nekih desetak minuta prije nego što mi je rodica poslala isti taj tekst s pitanjem „jesi li pročitala“.

Kad sam sve isčitala, naprosto, doživjela sam stres. Suze su same tekle, sve me je vratilo u vrijeme kad su ove fotografije nastajale, u vrijeme kad sam, samo dan nakon poroda, bježala s rodbinom pred četnicima. Isti dan sam pokušala doći do gospodina Ismeta, ali bilo je teško, jer on ne koristi Facebook. Pronašla sam potom njegovog sina Rusmira preko kojeg sam uspostavila vezu sa Tuzlom...

Čula sam se telefonom s Ismetom. Bilo je vrlo emotivno – plačem ja s jedne strane, a on i supruga s druge. Neizmjerno sam zahvalna ovim dobrim ljudima koji su sačuvali moje uspomene, ali i vama novinarima koji ste objavili priču o mom izgubljenom albumu – govori Mevzeta, prisjećajući se istovremeno teških trenutaka iz 1995.godine, koje bi, kako kaže, „najrađe zauvijek zaboravila“.

- Udala sam se 1994.godine. U julu 1995.godine, nekoliko dana po padu Srebrenice, četnici su krenuli i na Žepu. Ja sam se porodila dan ranije, negdje ujutro oko pola pet i isti taj dan, uvečer oko šest sati bježali smo na planinu. Tokom noći opet smo se vratili u kuću gdje smo živjeli, da bi sutradan, 24 jula, rano ujutro, krenuli ponovo da bježimo. Pokupio nas je zadnji konvoj UNPROFOR-a. Kad smo došli na Brezovu ravan ušao je Mladić u autobus rekao da nam, bajagi, neće dlaka s glave faliti i da idemo za Tuzlu. Bilo je to vrijeme pred sami mrak. Nakon Mladića, u autobus je ušao četnik, traži mog rahmetli djeda Rasima Arukovića i još jednog čovjeka iz Kurtića. Djed je bio jako bolestan, samo je povraćao. Nena je imala djedovu ličnu kartu i nije im dala, tako da ga nisu izveli – prisjeća se Mevzeta.

Dolazak u Vareš

Iako tek drugi dan nakon poroda, s bebom u naramku, Mevzeta je tokom noći stigla na liniju razgraničenja, a potom pješke prema Ravnama kod Kladnja, da bi, sutradan, sjela u autobus kojim je prevezena, kaže u Vareš, a ne u Brezu.

- Bila sam jako iscrpljena, polusvjesna. Svo vrijeme nena i sestra su mi davale vode i meda kojeg su ponijele sa sobom, što me je u tim momentima, mislim, spasilo. Ipak, tokom puta osjećala sam strašnu slabost. Na izlasku iz autobusa sam se onesvjestila, a moje dijete su, kasnije sam saznala, prihvatili Sifa i Huso Ramić iz Vareša. Kad sam došla sebi bila sam u bolnici u Varešu. Nakon izlaska iz bolnice, 15 dana sam ostala u Varešu, a potom je došao moj otac i odveo nas u Zenicu, gdje sam ostala sve dok nisam uspostavila kontakt sa suprugom Mehmedom – nastavja svoju priču Mevzeta.

Njen suprug, kako nam je ispričala, u vrijeme pada Žepe, zarobljen je u okolini Višegrada odakle je odveden u logor Šljivovica u Srbiji.

Nakon što je logor raspušten i logorašima ponuđeno da mogu izabrati državu u koju će otići, Mehmed je, priča Mevzeta, odabrao Ameriku. Dolaskom u Ameriku, ubrzo je s njom uspostavio kontakt, nakon čega mu se sa jednogodišnjim sinom, pridružila krajem 1996.godine.

U Americi sam samo plakala

- Kada sam došla u Ameriku, samo sam plakala. Teško je bilo naviknuti se, ustvari osloboditi se traume koju sam sa sobom nosila. Kasnije, osim sina Mahira koji je rođen u danu kad smo bježali iz Žepe, dobili smo još sina i kćerku.

Snalazili smo se, radili, odgajali i školovali djecu. A onda, 2007. godine umro je moj suprug Mehmed. Prije smrti uspio je dva puta obići Bosnu.

U Žepi su poginuli mnogi članovi moje porodice, čije se fotografije nalaze u ovom albumu, ispričala nam je Mevzeta.

Tuzlak Ismet Okanović, kako nam je kazao fotoreporter Ahmet Bajrić Blicko, bio je izuzetno potrešen, ali i sretan uspostavljanjem kontakta sa vlasnicom albuma.

Inače, Ahmet Bajrić Blicko ovih dana intezivno radi na presnimavanju fotografija iz albuma, kako bi ih elektronskom poštom poslao Mevzeti Aruković. Sam album, po Mevzetinom prijedlogu, prvom prilikom bit će uručen njenom bratu koji živi u Sarajevu.