To je zemlja nevjerovatne, divlje ljepote koja vam se uvuče pod kožu i uđe u dušu...
Piše: Sead Numanović
Nisam nikakav eskpert za Afganistan, niti želim ili imam namjeru to biti.
Moje četiri posjete toj državi samo su skromna percepcija onoga što sam doživio.
Afganistan je fascinantan!
Nekako se strancu ta divlja zemlja, prepuna visokih planina koje paraju oblake i neopisivo lijepih dolina, prepunih zelenila i čiste, ledeno hladne vode, uvuče pod kožu. Zaposjedne dušu.
Moja prva interakcija s Kabulom desila se negdje krajem 2001. godine.
State Departmen i Evropska komisija izabrali su mene, te novinarku The New York Timesa Carlottu Gall da, u aranžmanju organizacije Asia Foundation, zajedničkog projekta Brisela i Vašingtona, razgovaramo s Afganistancima.
U nekom prepunom hotelu sreli smo se s njima i srdačno i dugo pričali.
Prva stvar koja mi iz te odiseje isplivava iz sjećanja je neki Afganistanac koji, u moju čast, recituje nekakvu poemu.
Kasnije, tokom tog - za mene nadasve avanturističkog boravka u Kabulu - skontat ću da sam delegiran kao "bijeli musliman".
S Afganistancima sam tada neprestano i neumorno komunicirao.
Bojali su se talibana.
Svaki sagovornik isticao je da je imao teških trauma, neki i ličnih tragedina, tokom prve diktature tog pokreta.
Sjećam se i da mi je jedan prijatelj iz Londona, prije nego ću poći u Kabul, poslao link izvještaja BBC-a iz Kandahara.
Taj grad je malo prije mog dolaska, očišćen od talibana.
Ali, priča je iz vremena dok su talibani vladali i koliko god meni bila ne samo nevjerovatna, mojim afganistanskim sagovornicima bila je "razumljiva".
BBC je izvijestio da je u sukobima pripadnika formacija komandanta vojske s jedne i policije Kandahara s druge strane, poginulo na desetine ljudi.
A do sukoba je došlo jer se jedan od komandanata zaljubio u "dečka" drugog komandanta!
Taj se "dečko" zaljubio u njega i htio je pobjeći od "vlasnika". Koji je bio - opet - zaljubljen u njega!
"Golupčići" su se dogovorili da "dečko" pobjegne svom "dragom".
"Dragi" je organizirao cijelu operaciju, njegovi su slijedbenici razdragano krenuli u operaciju.
Ali, "vlasnik" je otkrio plan i dočekao ih.
Razvila se krvava bitka.
Finalnog se rezultata više ne sjećam.
Moji afganistanski sagovornici, kada sam im te 2001. prepričavao priču, gledali su me prilično ravnodušni.
Rekli su mi da to nije nikakva novost i da takvih situacija ima puno, ne samo za vrijeme talibana.
Taj nekakav nastrani običaj, šta li, vijekovima je prisutan, posebno na sjeveru i sjeverozapadu Afganistana. Talibani nisu bili nikakav izuzetak. Možda su bili samo gori, govorili su mi.
Vjerovatno je i to jedan od razloga da se nisam iznenađivao kada sam, šetkajući ulicama prepunim ljudi, viđao muškarce kako se drže za ruke, prepletenih prstiju ili stisnuti jedan uz drugog, pod ruku, nehajno šetkaju.
To je, jednostavno, običaj.
Rođaci ili dobri prijatelji tako su izražavali međusobnu bliskost. I ništa više. Valjda.
I niko ih nije osuđivao.
Ali bi vas osudili da ženi polonite cvijeće.
Ne! Ono se poklanja muškarcima!
Ima u Kabulu jedna duga ulica. Ona je (barem bila) centralna gradska ulica. Ima dva imena. Jedan dio ulice zove se "Cvijetna". Drugi - "Kokošija".
U cvijetnom dijelu se ne sjećam da sam vidio cvjećare. Možda sam i prerano to tražio.
Ali znam da se cvijeće poklanja muškarcima, kao posebna počast.
Naročito se cvijećem obasipaju oni koji idu na hadž ili umru.
Prije talibana, govorili su mi, Afganistanci su znali u kabriolet staviti potencijalnog hadžiju i zatrpati ga cvijećem, a onda ga voziti po gradu, u koloni okićenih vozila - kao svatovi - i svima oglašavati da taj i taj - ide na hadž.
Sjećam se i da su me mnogi upozorili da ni u kom slučaju ne gledam preko ograde u susjednu avliju.
Rafal ili kamen najmanje je što bi me moglo snaći.
Afganistanci su vrlo osjetljivi na intimu i zavirivanje preko ograde je skopčano s smrtnom opasnošću.
Iako mi je bilo striktno naređeno da sam nipošto ne šetkam Kabulom, nisam se pridržavao toga.
Stalno sam istraživao dijelove tog grada, na više od 2.000 metara nadmorske visine, načičkanog uz rijeku istog imena, koja mi je izgledala kao potočić.
A onda sam doživio i kišu. Lilo je k'o iz kabla.
Kabul - rijeka - iznenada je nabujala. Nije izašla iz korita, ali jeste odnijela sve pred sobom u njenom toku. Uključujući i veliki broj predivnih ćilima koji su iznijeti na pranje.
Kako ovo pišem, tako mi samo sjećanja izviru.
Tako se sjećam da sam bio odveden na jedan od brežuljaka Kabula.
Na prvi pogled, ništa posebno.
A onda su mi objasnili da je to dom više stotina hiljada stanovnika!
Kabul sada ima nekih 4 do 5 miliona stanvnika.
Vjerujem da ih je prije 20 godina u tom gradu živjelo nekih 3 miliona. Ali, ne držite me za riječ.
Gledao sam u to brdo i vidio nekakve nastrešnice, nešto, ne umijem ni sebi opisati tačno šta. "To" je bilo ulaz u pećine-sobe koje su vjerovatno izbjeglice i oni što su rođeni u Kabulu, a uslijed ratnih razaranja, ostali bez ičega.
Kako je rat bjesnio decenijama, tako su se ljudi prilagođavali.
Graditi kuće opet, očito, nije bilo pametno, pa su se skrasili u tim pećinama.
Uočio sam bio i da su žene stub.
One su nosile društvo. Bilo da natovarene svim i svačim idu k kućama, bilo da drže čistim "pećine" u kojima žive.
Neke s kojima sam imao priliku i čast razgovarati, bile su nevjerovatno lijepe. Samo njihov ovlaš pogled, očima uokvirenim surmom, umio me zbuniti.
Ne sjećam se koliko sam dana bio u Afganistanu, taj prvi put.
Sjećam se da su Afganistanci od domaćina zahtijevali da Carlotta i ja ostanemo još. Uživali su u debatama s nama.
Bosna im nije bila nepoznanica.
Čuli su za nas i u vrijeme agresije. I znali su za Aliju Izetbegovića. I to je to.
Carlotta me je pozvala na čaj.
Živjela je u jednoj rezidenciji u gradu i radila odatle.
Sjećam se da me je upoznala s prevodiocem. Mladi Afganistanac koji je savršeno govorio engleski.
Zamolila ga je da mi prenese šta je radio jučer.
Kaže da je ocu prevodio "poslovni sastanak".
Ticao se isporuke opijuma u neku evropsku državu.
Momak je nonšalantno brbljao o tome. Isporuka, franco neki evropski grad...
Carlotta se smijala, više mom neskrivenom šoku, nego njegovoj priči.
A onda mi je ispričala da je nekoliko dana ranije bila gošća nekog šefa policije, negdje u Afganistanu.
On ju je ponosno vodao po teritoriji koji kontrolira.
Pokazao joj je i velike količine hašiša, opijuma... raznovrsnih proizvoda od maka.
Naravno, Carlotta ga je pitala gdje je to zaplijenio.
Čudno ju je pogledao i rekao, skoro pa uvrijeđen, da se ne radi ni o kakvoj zaplijeni, već o njegovoj proizvodnji!
Ah da! Važan detalj.
Mene su u Kabul domaćini iz Asia Foundation smjestili u nekakav Park Guest House.
Bila je to duga zgrada - sprat i prizemlje - opasana visokim zidom, te načičkana stražarima.
Meni ništa posebno.
Ali, ne lezi vraže! Dok sam nehajno objašnjavao gdje sam smješten, moji afganistanski sagovornici su bili haman pa fascinirani.
Pa to je bila rezidencija Osame Bin Ladena, rekli su mi!
Kabul je tada bio, naravno, užasno zapušten grad.
Nikakvo čudo, osim meni koji nisam skrivao gađenje, nije bilo vidjeti Afganistanca kako u krajičku ulice vrši veliku ili malu nuždu. Onako na otvorenom, pokrivajući intimne dijelove tijela "haljetkom" koji je tradicionalna nošnja svakog Afganistanca.
Kanalizacija je bila na otvorenom, osim u onoj "Kokošijoj" - "Cvijetnoj" ulici.
Sjećam se da sam tokom jednog od mojih nasumičnih "bazanja" ulicama Kabula, naletio na pijacu. I to onu stočnu.
Gledam ja kako Afganistanci užurbano kopaju rupu na zemljanoj cesti. Onda dovode oveću ovcu. Zaklaše je tu, nasred ceste i predamnom. Krv lije u rupu. A ona je poveća. raščerečiše hudu životinju, oderaše joj kožu, izvadiše iznutrice, pokidaše sta treba, ostatak baciše u rupu i - zatrpaše.
Uigrani tim odmah komada meso i vješa na metalne kuke.
Glavni mesar, najtipičniji "taliban" s bradom, turbanom, "haljetkom" tu je uz robu. U ruci mu je kratak štap na koji je prikačen - slutim - ostatak volovskog repa. On neumorno tjera roj još neumornijih muha s mesa.
Neki kupac prilazi i kupuje komad mesa. Pazarenu robu mesar savija u novinski papir. Razilaze se obojica - zadovoljni.
Ta scena i nije tako baš mučna!
Gledao sam stare ljude ili djecu kao s naporom vuku velika drvena kolica prepuna iznutrica životinja. Voze to na "deponiju". Kroz cijeli grad.
Jednom sam bio i gost tadašnjeg predsjednika Hamida Karzaija.
Bila je to baš odiseja.
Iz njegovog ureda su me kontaktirali da mi jave da mi je odobren intervju!
I rekli su mi da mi treba samo šest fotografija za pasoš i da me u konzulatu u Istanbulu sve čeka spremno.
Naravno, u Istanbulu niko pojma nije imao. Posebno im je bilo nejasno šta će mi šest slika! Meni još više.
Tek, stvar je tada spasio konzul.
Sjedim sav nervozan u konzulatu, u Kabuku se niko ne javlja, dolazi vrijeme odluke - ili ću nazad u Sarajevo, u Dnevni avaz, neobavljena posla ili za Kabul.
Ulazi čovjek, gleda ljubopitljivo u mene i na čistom srpskom kaže: "Pa šta je, bre, problem, zemljače!".
Konzul je, naime, studirao u Beogradu nekada, u vrijeme Nesvrstanosti, i volio je pričati na jeziku koji je naučio i o zemlji koja ga je toplo primila i gradu koji ga je prigrlio.
Tek, šest slika mi nije uopće trebalo.
Tada su me na aerodromu u Kabulu dočekali - službeno vozilo, pratioci ili pratilac - ne sjećam se baš - i prevodilac.
Neki štrkljav momak s ne baš impresivnim znanjem jezika, bio je svesrdno na usluzi, zajedno s ostatkom tima.
Pozvali su me u Vladu, na sastanke dobrodošlice. Niko tada poemu u moju čast nije izrecitovao, ali jesu ponudili svu moguću pomoć
Pitali su me gdje želim otići u Afganistanu?
"Mazar-i-Šarif i Bamijan", ko iz topa sam izbacio!
Nakon dvodnevnih nastojanja, rekli su mi da to nije moguće. Iz sigurnosnih razloga. Talibani su svuda, a put cestama je prerizičan i traje predugo.
Zadovoljio sam se oslaskom u Panjšir, nekih 300 km od Kabula. I obilaskom mauzoleja Šeha Masuda.
Ta građevina je i skromna i impresivna. Na jednom brdašcetu s kojeg se pruža pogled na dolinu punu zelenila i kameni mozaik u jednoj avliji u obliku Afganistana s provincijama.
Susret s Karzaijem bio je nekako "čudan".
U to je vrijeme postojala mogućnost da Paddy Ashdown dođe za neku vrstu namjesnika međunarodne zajednice u Afganistanu.
Karzai se "u šejtana svez'o" da to osujeti.
I uspio je.
Ashdown me je, kada je dobio informaciju da bi mogao u novu misiju - u Afganistan, nazvao i ponudio posao. S zadovoljstvom sam prihvatio.
I sada, sjedim ja, nakon što sam prošao više nego detaljnu provjeru na ulazu u njegovu predsjedničku palatu, u toj zgradi i čekam termin za razgovor.
Naravno, kasnimo.
Ne postoji niko, ko je za tih par sati mog boravka u Palati, prošao pored mene a da me nije začuđeno gledao.
A kako i ne bi!
Pošto me je Karzai ugostio, nekako sam osjećao obavezu da ga "ispoštujem". Pitao sam prevodioca koji je to način da izrazim zahvalnost.
Cijela pratnja odvela me u "Kokošiju" ulicu u neki butik tradicionalne afganistanske odjeće.
Uz puno dreke i cjenjkanja, ubukli su me u onaj "haljetak", stavili na glavu neku kapu za koju bi mi trebalo dosta vremena da je opišem, a već sam odužio s ovom pričom, te "ogrnuli" s jelekom na kome su šljaštile nekakve plastične ojice. Ko razumije, može zamisliti sliku "božićnog drvceta" u koje sam se pretvorio.
I sjedim tako ja, s papirom, grafitnom olovkom (hemijsku su mi oduzeli na ulazu iz "sigurnosnih razloga", a zaplijenili su mi i baterije za diktafon. Uređaj za snimanje dobio je "na revers" valjda nove baterije...
I, dakle, sjedim ja...
Kad dođe neki službenik i ljubazno mi kaže da je vrijeme i da će me predsjednik primiti.
Ulazim, kad tamo sjedi već neko.
Karzaji ustaje, vrlo srdačno se pozdravlja, već zna ko sam - koliko toliko ("neki novinar iz Bosne", vjerujem da mu je rečeno) i gleda me s mješavinom čuđenja i smijeha.
"Vi se ženite?", pita me.
"Ne", zbunjeno odgovaram.
Onda on pojašnjava da sam obučen u tipičnu "uniformu" mladoženje Tadžikistanca iz Afganistana.
I smije se, srdačno i dobronamjerno, razumijući da se radi o mom (neuspjelom) pokušaju zahvalnosti.
Osoba koja nepomično sjedi, kamenog lica, je državni tužilac Afganistana.
Ja, nesuđeni "mladoženja" sjedam pored njega. Oni nešto pričaju, na svom - paštu-urdu - jeziku. Ne kontam ni riječ.
Tužilac kamenog lica ustaje, pozdravlja se i - odlazi.
Intervju k'o intervju, brbljamo Karzai i ja. Završi se i to.
On me gleda, ustaje i kaže - imam ja nešto za vas umjesto te odore.
I daje svoj onaj prepoznatljivi kaftan - ogrtač, prelijepih živih boja, na dar i za sjećanje.
I još pita, koliko ostajem.
Kažem da sam već 15 dana tu i da mi je let u petak.
On me nagovara da ostanem još malo, domaćini će sve završiti.
Ali, već sam predugo u Afganistanu i ja bih u Sarajevo.
On poteže "zadnji argument". U subotu je parada i želi da budem s njim na defileu, njegov gost.
Nakon kraćeg premišljanja, ljubazno odbijam.
Kada sam u tu subotu sletio u Sarajevo, slučajno vidim na jednom od TV-a dolaznih terminala da su talibani taj dan pokušali - tokom parade - ubiti Karzaia. Ako se dobro sjećam, mislim da je tada bio lakše ranjen.
Ne mogu prežaliti što ne ostadoh.
Koja bi to ekskluziva bila. Pod uslovom da me metak nije zakačio...
