Sve se nekako promjenilo pa i onaj plamen bajramske radosti koji, bez obzira na sve proživljeno i preživljeno, na sve čega se s toliko čežnje i radosti sjećamo, još uvijek u nama tinja, samo ne na način kako je to nekad bilo.
Piše: Almasa Hadžić
...Ni jedan Bajram, već tri
decenije mi ne dođe i ne prođe, a da me ne vrati u dane djetinjstva i mladosti
provedene u mjestu gdje sam rođena - u Lastvi kod Trebinja.
Zadnja je to stanica na kojoj su se
muslimani, nakon progona iz Boke u drugoj polovini 17. stoljeća, zaustavili da
bi kasnijim progonima, sve do ovog posljednjeg, koliko toliko, živjeli svoje
običaje i praznovali Bajrame na način kako im vjera, a i ambijent nalažu.
Kao dijete pamtim da bi dva, tri
dana prije Bajrama iz kuće na avliju bili iznešeni novi ćilimi i serdžade da ih
„malo zrak obiđe“, a koji bi se, inače, sterali samo u izuzetnim prilikama.
Prali bi se kalufni jastuci, iz
sanduka vadili i peglali novi prozorski zarovi i draperije, da bi noć uoči
Bajrama „kad djeca poliježu“ sve bilo „prostrto i zastrto“.
Otac bi, ako nije morao na posao,
išao u džamiju, ustvari mešdžid u Gornjem Grančarevu.
Krenuo bi mnogo prije vakta, kako
bi do ezana mogao ispušiti „cigar duhana“ i usput popričati s onima koje „još
od prošlog Bajrama nije vidio“
Običaj je bio u mom mjestu da se,
odmah po izlasku iz džamije, među klanjačima „podjeli Bajram“ pa bi se kasnije
prepričavalo da su Bajram „podjelili“ komšije i rođaci koji su, eventuarlno, bili
u zavadi.
Prvi dan Bajrama otac bi, odmah
poslije ručka, „od Bajrama“, otišao našoj
tetki koja je, također živjela u Lastvi. Hvalio bi njenu baklavu, a posebno
medovinu koju bi tetka čuvala upravo za specijalne goste.
Drugi dan, pak, i otac i svi
domaćini iz Donjeg Grančareva, u grupi,
krenuli bi na čestitanje Bajrama.
Ni jedna kuća ne bi bila zaobiđena.
„Eto ljudi“ povikali bi smo iz
avlije kako bi majka mogla čuti.
Radovali smo se što dolaze, bez
obzira da li će neko od njih izvaditi iz džepa bombonu u sjajnom papiru, kocku
šećera, medenjak ili neku drugu sitnu dječiju radost iz davnih pedesetih i
šezdesetih, koje su nas činile izuzetno sretnim.
A „ljudi“ bi se u većini kuća kratko
zadržali.
Osmana, Haka, Hašima, Džafera bi
smo obavezno poljubili u ruku, dok bi Began, Ahmet, Hibo i neki mlađi uvijek
govorili da to ne treba da radimo.
Kod nekog bi popili kafu, kod nekog
višnjev sok, negdje baklavu, a negdje ništa „ne možemo, pili smo, jeli smo, halalite,
eto samo da prekoračimo prag od Bajrama, red je“ govorili bi i produžili dalje.
Radost Bajrama iz tog, sirotinjskog
vremena do danas nisam, niti mogu zaboraviti.
Sve je u tom hercegovačkom kršu
bilo tiho, skromno, ali je odisalo unutrašnjom srećom koju desetljećima poslije
ne mogu zamjeniti sva ovozemaljska materijalna dostignuća.
Kad sam krajem sedamdesetih stigla
u Zvornik, prvog Bajrama u ovom gradu, osim ezana sa nekoliko zvorničkih džamija
koji su budili neki poseban damar u meni, pravo iznenađenje je tek uslijedilo.
U dvorištu zgrade u kojoj sam
stanovala začule su se trube i bubnjevi, učinilo mi se cijeli orkestar se
sabr'o pod naše prozore.
Bila je to grupa šabačkih Roma koji,
dok jednom rukom udaraju u bubnjeve, drugom hvataju papirne novčanice što im ih
s prozora bacaju komšije i to, ne samo oni koji slave, već i oni drugi.
Iznenada se sa trećeg sprata, u
svojim sjajnim crvenim dimijama „skotrljala“
i stara komšinica Hafiza koja, iako sama, povede kolo na sred dvorišta u nadi
da će joj se pridružiti bar neko od slučajnih prolaznika.
„Hajte komšije, Bajram je“ doziva i
podvriskuje Hafiza, a ja gledam, slušam, divim se njenom staračkom damaru i
snazi, dok se do nje u kolo hvataju nepoznati mi ljudi.
Bio je to Bajram na koji nisam
navikla. Za razliku od onog mog, tihog hercegovačkog, ustvari, lastvanskog, u
kome se ezan čuo samo s jednog mesdžida i to u krugu dokle je mogao doprijeti
glas starog mujezina Sabita, ovaj bosanski, zvornički, naprosto je drhtao
javnom manifestacijom radosti, odisao toplinom koja je zračila sa lica starih
Zvorničana, ustvari, muslimanske gospode koja se, po adetima po kojim su se
vladali i u žalosti i u radosti, teško može zaboraviti.
Na takav Bajram se nije bilo teško
navići, premda bih prijateljima, redovno pričala kako je to bilo „kad je kod
nas bio Bajram“.
A „kod nas“ je podrazumjevalo
bajrame mog djetinjstva uz obaveznu priču o tome kako izgleda kad „ljudi dođu od Bajrama“.
A onda je došao rat. Ubistva,
progoni, izbjeglištva i bajrami u kojima
se prvog dana, uglavnom, sjećalo i plakalo.
Vraćale su se slike rahmetli oca
kad dolazi iz džamije, kako s majkom i
nama starijom djecom ispija bajramsku kafu u avliji, mjerka je li baklava mogla
podnijeti još oraha itd.
Prostrla bi mi se pred očima i slika
Zvornika i sjaj sređenih zvorničkih hanuma dok s poklonima žure roditeljima i
starijim konama da čestitaju Bajram, a tanani glas Himze Polovine koji bi
dopirao iz mahala, koji prekida graja
djece u avlijama dok prebrojavaju sitniš kojeg su darivale strine, dajinice, kone.
I sve naglas računaju koliko će im djedovi, amidže, dajidže, kad se vrate kući
iz čaršije, dati „papirnih para“.
Slike su bile toliko svježe i
snažne da bi u nekim trenucima izgledale kao stvarne.
Bili su to bajrami u kojima su se
oplakivalile pogibije rodbine, prijatelja i njihove djece na ratištima širom
BiH.
Oplakivalo rušenje džamija, među
kojima i one zvorničke što mi je „pod prozorima rasla“ kako mi jedne prilike za
tek sagrađenu Rječansku džamiju reče moj komšija Haso.
Mnogi od nas koji se do rata nismo
ni poznavali, u to vrijeme, umjesto
baklave, okupila bi tepsija pekmeznih hurmašica.
Sjećali bi smo se kako je nekad
bilo, pričali i sanjali vrijeme u kome ćemo Bajrame dočekivati sretniji nego
što smo tada bili.
I uvijek bi se našao neko da ispriča
kakvu anegdotu o Muji i Mujinici koji su na zvorničkim ulicama prodavali ofingere,
o raznim čaršijskim šeretima, a posebno o mojoj koni Hafizi, najpoznatijoj
zvorničkoj provodadžiki koja je, kako smo kasnije saznali, neposredno nakon
progona, umrla u Malom Zvorniku u Srbiji.
A onda je došao mir. Bajrami.
Nekome radosni, nekome tužni zauvijek.
Jutros, domalo nakon što su se
ljudi vratili iz džamije, u dvorištu zgrade u kojoj stanujem, u Tuzli, začule
su se trube i bubnjevi srbijanskih trubača. Otkako je rat stao, dolaze skoro
svakog Bajrama. Nisam sigurna da im je
neko s prozora bacio bar jednu marku.
Jer sve je drukčije, sve se nekako promjenilo pa i onaj plamen bajramske radosti koji, bez obzira na sve proživljeno
i preživljeno, na sve čega se s toliko čežnje
i radosti sjećamo, još uvijek u nama tinja, samo ne na način kako je to
nekad bilo.
A i kako bi.
Upravo danas, na Kurban Bajram
2021. godine u Prijedoru se klanjala dženaza za novih 12 nevinih bošnjačkih
žrtava, ubijenih 1992. godine.
