Priča o Hamzi samo je jedna od hiljada sličnih i mnogo gorih, neispričanih priča palestinskih majki čiju djecu hapse, ubijaju, godinama nevine drže u zatvorima...
Piše: Almasa Hadžić
Gledam uplakana lica oca i majke, Izraelaca, njihov očaj, bespomoćnost pred istinom da su im pripadnici Hamasa dan ranije zarobili djecu, za koju u trenutku dok ih TV reporter ispituje o "upadu Hamasovaca" u njihove kuće (tek izgrađene na otetoj palestinskoj zemlji!) ne znaju da li su živi, a ako jesu gdje se nalaze, kako im je.
Sinovi su im odvedeni, a da "nisu ni doručkovali" kažu.
Razumijem ih, pluća mi probada majčinski očaj, osjetila sam ga bezbroj puta, upravo gledajući tugu bosanskih majki dok su im po Srebrenici, Prijedoru, Zvornik, Foči, Višegradu... zarobljavali sinove i odvodili ih da se nikad više ne vrate.
Osjetila sam ga bezbroj puta gledajući suze majki Palestine dok im izraelske snage bezbjednosti, ispred škole, fakulteta, na ulici dok igraju lopte ili u mrkloj noći, hapse i svezane odvode njihove sinove jer su dan ranije kamenjem gađali policijsko vozilo u kome se nalazio neki od lokalnih potkazivača.
Ili, što su se usudili da, mašući palestinskom zastavom, stanu pred policijsko vozilo s' povicima "živjela Palestina", ili su na ulicama crtali grafite prezira prema svojim višedecenijskim progoniteljima.
Hapse ih i odvode u nepoznato.
A "nepoznato" su zatvori i zatvorske samice za "odabrane" u kojima provode godine svoje mladosti i iz kojih, neki, nikad i ne izađu.
"Živjeli smo fin život. Doduše, uvijek s nekom dozom opreza da se ne zamjeriš bilo kome. Djeca su išla u školu, sanjali su da postanu inžinjeri, profesori, da putuju svijetom. Da jednog dana dođu u Bosnu, da vide Sarajevo i to baš u vrijeme dok traje Sarajevo Film Festival.. Željeli su da upoznaju svoje mnogobrojne rođake u Bosni...
A onda je, jedne noći, policija zalupala na vrata naše kuće.
Okamenili smo se...Kćerke su spavale, Hamza također... Izvukli su ga iz kreveta...Vežu ga pred našim očima...Zašto, pitamo.. Nema odgovora".
Priča je to N., kćerke mojih prijatelja, koja se uoči agresije udala za Palestinca koji je studirao u Sarajevu. I ona, kao i suprug joj završili su fakultete, u Palestini stvorili dom, radili visokosofisticirane poslove, živjeli život tamošnjih običaja upotpunjen, također, onim najljepšim bosanskim običajima.
A onda je uhapšen Hamza.
"Prvih mjesec dana nismo znali ni gdje je, ni da li je živ. Trebao je upravo te godine krenuti na fakultet...Idemo, tragamo za informacijama, za pravdom, ali svugdje nailazimo na tjeranje "s praga". Patimo, ali ne pokazujemo i ne odustajemo... Ja sam već živjela palestinsku bol i nepravdu što me je kao ličnost posebno uspravilo.
Nakon mjesec, saznajemo da je Hamza uhapšen zbog toga što je njegov školski drug iz gimnazije, navodno, na ulici crtao neke grafite protiv Izraela... Uhapsili su i druga mu...
Bila sam tvrdoglavo uporna, proradila je u meni nevjerovatna majčinska snaga, svađala bih se sa "sistemom" da bi mi dozvolili da mu odem u posjetu...", pričala mi je svojevremeno N.
Kad je porodica prvi put dobila dozvolu da jedan član može posjetiti Hamzu u zatvoru, odlučili su da to bude ona.
"Kaže suprug "ti si majka" ti idi. Kad sam došla u posjetu mu saznala da je Hamza u samici. On se drži, govori mi da se ne sekiram. Raspituje se za sestre, rođake. Dosta ozbiljan govori mi "nisam kriv ni zbog čega, a nisam ni jedini Palestinac koji nevin leži u zatvoru".
Suzdržala sam se, nisam zaplakala... Znala sam da predstoji teška borba za Hamzinu slobodu, ali kako mi je i sam rekao nije jedini koji nevin leži u zatvoru.
Uslijedila su suđenja. Na posljednjem, ročiištu, nakon više od tri i po godine dokazana je njegova nevinost.
Kad je izašao iz zatvora, grad je slavio.
Kad je izašao na slobodu, pokušavao je da prikrije svoje psihičko stanje, glumio je pred nama raspoloženje, nikad nije govorio o psihičkim i fizičkim torturama koje je preživljavao u zatvoru", pričala mi je N.
Taman što je počeo shvatati da je na slobodi, da nije u samici, počeo da se druži sa prijateljima, rođacima, na vrata im je, kaže, ponovo gruhnula policija.
Odvode Hamzu da, navodno, da neku izjavu... Prvi put zadržali su ga, nekih desetak dana, nakon čega je pušten kući.
"Odvođenje u policiju su se nastavila i shvatili smo ih kao potvrdu da nas neće ostaviti na miru... Tako nekoliko godina... Nikad ne znaš kad će opet doći da ga vode.
Kasnije se vratio i na fakultet, ali bez one nekadašnje volje. Stalno strahujemo i za mlađeg sina...".
Hamza je, kaže njegova majka, ipak "imao sreću". U zatvoru je proveto nešto više od tri i po godine.
Nikad, dok bi smo se, oprezno i kratko, ponekad, čule telefonom, nisam primjetila da zaplače, jednostavno, jer ju je, kako bi govorila, očvrsla "palestinska bol, ali i borba".
A, pored palestinske i ona bosanska koju je skoro četiri godine agresije gledala na TV.
Na njenoj kući, kao i na skoro svim kućama u zgusnutim naseljima širom Palestine kazala mi je jedne prilike nema brojeva. Kad su kuće bez brojeva policiji je, objašnjavala bi mi, teže pronaći onu u koju, iznenada treba da upadnu, uhapse, odvedu, a nerjetko i likvidiraju nekog od članova porodice koji u toj kući žive.
"Najteža je noć. Taman što zaspeš, čuješ vrisak iz komšiluka. To je znak da su upali u nečiju kuću, uhapsili nečije dijete, brata, muža... Možda je jučer to dijete sjedilo negdje s prijateljima i uživalo u kanefi posutoj pistacijama, sanjalo o proslavi zaruka sa svojom izabranicom, a samo nekoliko sati kasnije, taj san je prekinuo cionistički nagon progona i uništenja palestinskog naroda", s tugom bi mi govorila N.
Priča o Hamzi samo je jedna od hiljada sličnih i mnogo gorih, neispričanih priča palestinskih majki čiju djecu hapse, ubijaju, godinama nevine drže u zatvorima, a da, kad su ih zarobljavali "nisu ni doručkovali" kako to reče očajna Izraelćanka kojoj su u subotu pripadnici Hamasa zarobili sinove.
Vjerovatno se ova majka, kao ni hiljade drugih izraelskih majki, nikad nije upitala kako to izgleda kad ti u ponoć izraelska policija, iz kreveta izvuče osamnaestogodišnjeg sina, i pred očima majke i oca udara ga specijalnim palicama, majku baca na pod dok ona pokušava da ga otme iz njihovih ruku jer zna da ga, možda, nikad više neće vidjeti.
I to samo zbog toga što je njegov drug iz razreda na ulici crtao grafite kojim je odašiljao poruke prezira prema onim koji punih 75 godina hapse, ubijaju, progone, izgladnjuju, i na svaki način muče nevine sinove Palestine.
Zaista, mogu li trenutno očajne majke Izraela, razumjeti sedamdesetpetogodišnji očaj majki Palestine.
